Povijest Društva

Povijest HID-a Ispis E-mail
Dolje navedeni tekstovi objavljeni su povodom 30-te obljetnice Hrvatskog imunološkog društva.
 Osnivanje Hrvatskog imunološkog društva Vlatko Silobrčić
 Prikaz rada Hrvatskoga imunološkog društva (od 1971.do 1976.) Milivoj Boranić
 Hrvatsko imunološko društvo (od 1976. do 1978.) Andrija Kaštelan
 Hrvatsko imunološko društvo (od 1978. do 1981.) Ivan Bašić
 Mojih osam godina s HID-om (od 1981. do 1988.) Branko Vitale
 Hrvatsko imunološko društvo (od 1988. do 1993.) Tanja Marotti
 HID ima srce (od 1993. do 1995.) Renata Mažuran
 … i posljednja desetina puta kojim je prošlo Hrvatsko imunološko društvo(od 1995. do 1998.) Sabina Rabatić
 Trideset godina razvoja imunologije u Rijeci Daniel Ruakvina
Osnivanje Hrvatskog imunološkog društva  Vrh

Vlatko Silobrčić Silobrk.jpg
Sva moja nastojanja da nađem originalno Cinaderovo pismo u arhivama HID-a nisu bila uspješna. Tako da će bar dio ovoga teksta ovisiti o mome sjećanju, a to dakako nije neupitna kategorija.
Dakle, po mome sjećanju, daleke 1967. dobio sam pismo B. Cinadera s molbom da izvidim mogućnost da se u ondašnjoj Jugoslaviji osnuje imunološko društvo. Daljnja je namjera bila da se nekoliko takvih nacionalnih društava ujedini u Međunarodnu uniju imunoloških društava (MUID) (International Union of Immunological Societies, IUIS). S tim sam pismom otišao na razgovor dr. Borisu Nakiću. Složili smo se odmah da bi bilo dobro da takvo društvo osnujemo, radi napretka imunologije i radi međunarodnih veza. Smatrali smo da moramo ponuditi dr. B. Jankoviću u Beogradu, za kojeg smo znali da se bavi imunološkim istraživanjima da, zajedno s njim i njegovim suradnicima, osnujemo Jugoslavensko imunološko društvo. Nakić je stupio u vezi s Jankovićem i, u sljedećih nekoliko dana, dogovorili smo se za sastanak u Beogradu na kojem bismo raspravljali o tome i osnovali Društvo.
Jedna je naša delegacija otišla u Beograd (Janković je bio stariji po imunološkom stažu i po godinama) radi konačnoga dogovora. Ne sjećam se dali je, osim Nakića i mene, bio još netko iz Zagreba. Dogovor je postignut i društvo je osnovano 17.12.1968, a prvo mu je sjedište bilo u Zagrebu. Prvi je predsjednik bio B. Nakić, potpredsjednik B. Janković, a za tajnika sam bio izabran ja. Društvo je dobilo ime Društvo imunologa Jugoslavije (DIJ).
Dogovorili smo se i to da se svake dvije godine sjedište premješta. Po mome sjećanju, sastanak je protekao u ugodnom i konstruktivnom ozračju.
Tako je, nakon dvije godine, sjedište DIJ-a premješteno u Beograd. Sljedeći je predsjednik bio B. Janković, ja sam bio izabran za potpredsjednika, a tajnik je bio M. Simić (nakon nekog vremena zamijenila ga je K. Isaković).
U trećem je mandatu sjedište DIJ-a opet bilo u Zagrebu. Predsjednikom sam postao ja, a M. Jurin je bio tajnik. Naš je mandat trajao nešto duže od dvije godine, jer je pred njegov kraj bilo nužno obaviti transformaciju DIJ-a u Savez imunoloških društava Jugoslavije (SIDJ). U dogovoru sa kolegama iz Beograda i iz Ljubljane obavili smo sve pripreme, ali je SIDJ osnovan tek 1975. Ja sam već bio otišao na jednogodišnji boravak u Boston, SAD. Odluka o osnivanju SIDJ-a donesena je na vrijeme pismenim glasovanjem, ali je najdulje trajalo usklađivanje teksta Statuta.
Naša je relativno brza reakcija pri osnivanju DIJ-a bila nagrađena: DIJ je bilo jedno od 10 osnivača Međunarodne unije imunoloških društava (MUID-a). To su bili: American Association of Immunologists, British Society of Immunology, Canadian Society for Immunology, Dutch Society for Immunology, Gesellschaft fur Immunologie, Israel Immunological Society, Polish Society of Immunology, Scandinavian Society of Immunology, Societe Francaise d’ Immunologie, Yugoslav Immunological Society.
Unija je osnovana 5. svibanja 1969., na sastanku u Bruggeu (Belgija). Izabran je privremenni Savjet, ali se ne sjećam tko je bio u njemu (da li B. Nakić ili ja). Statut joj je potvrđen na prvoj Godišnjoj skupštini MUID-a, u Washingtonu, 30. lipnja, 1972. Tada je i izabran prvi Savjet po Statutu, za razdoblje od 1971. do 1974. U njemu je DIJ predstavljao B. Janković. Za Predsjednika MUID-a bio je izabran B. Cinader, za potpredsjednik J. Humphrey, a za tajnika A. de Weck. Ja sam bio izabran za člana Simpozijskog komiteta, zbog toga što je prvi međunarodni simpozij MUID-a bio održan u Rovinju, u svibnju 1971.
Ciljevi MUID-a bili su: 1) organizirati međunarodnu suradnju imunologa te promicati suradnju između različitih disciplina Imunologije i bliskih disciplina; 2) ohrabrivati suradnju unutar pojedine zemlje svih društava koji predstavljaju interes imunologije; 3) pridonositi napretku ukupne Imunologije. Tada se procjenjivalo da ima oko 7000 imunologa u svijetu.
Ubrzo nakon osnivanja MUID-a, europski su imunolozi napravili stanovit udar u njoj (posebno je aktivan u tome bio A. Bussard, Francuz), jer su željeli osnovati Federaciju europskih imunoloških društava (FEID). S tim je ciljem i osnovana najprije Komisija za europu MUID-a. Predsjednik joj je bio J. Humphrey, a ja sam bio izabran za jednoga od triju potpredsjdnika. Kao što znate Federacije je na kraju i osnovana (European Federation of Immunological Societies, EFIS).
Tri su događaja obilježila moje sudjelovanje u radu DIJ-a i moj predsjednički mandat: Simpozij u Rovinju, u dobrom, te sukob s B. Jankovićem izboru stipendista DIJ-a i onaj sa M. Simićem o izboru potpredsjednika DIJ-a, u lošem smislu.
Simpozij u Rovinju bio je prvi koji je organizirao Simpozijski komitet MUID-a. Praktično smo ga organizirali D. Rukavina, O. Springer i ja, te Saša (ne sjećam se prezimena) iz Generalturista. Bila je to prava avantura. Jedan je od najopasnijih događaja bio prijevoz hidrogliserom iz Venecije, kad stanovit broj sudionika iz Izraela nije imao ni ulaznu vizu. Doslovno smo ih prokrijumčarili pod zaštitom mraka. Problema su imali pri izlazu iz zemlje, ali je sve dobro završilo. Stvari koje su mi, kao glavnom organizatoru, posebno “uljepšavale” život bile su: svakodnevne sitnice u novootvorenom hotelu “Eden”, kao što je na primjer to da službenici nisu uspjeli probuditi jednoga predavača koji je stigao iz SAD-a. Čovjek je jednostavno prespavao svoje predavanje. Stalna “sitnica” bila je i to što je svaki dan oko 10 sati ujutro nestajalo struje. Bilo je i smiješnih stvari. Na primjer, kad je van Rood na svoje predavanje utrčao bos, noseći u rukama sandale i još mokre kupaće gačice.
Na Simpoziju je bilo 150 sudionika iz 22 zemlje. Najviše je bilo Engleza i nas. Navest ću neka od poznatijih imena (bez posebnog reda): E. Diener, M. Simonsen, G. Biozzi, G. Voisin, K. Rajewsky, B. Askonas, J. Batchelor, D. Dresser, H, Festenstein, J. G. Howard, G.E. Roelants, I.M. Roitt, J. J. van Rood, M. Sela, G. Petranyi, M. Colnaghi, F. Spreafico, E. Thorsby, A. A. Coutinho, E. Moller, H. Wigzell, J. Dausset, K.T. Brunner, J-C. Cerrottini, F. Bach, G. Houghton, H.O. McDevitt, H.O. Sjogren, R.L. Walford i oko 23 našijenaca.
Po svemu što znamo bio je to uspješan sastanak, što je potvrdila Brigite Askonas (predsjednica Simpozijskog komiteta MUID-a). Napisala mi je: “I should like to thank you for making the first meeting of the International Union Symposium Committee, such a succes…” Bili smo prikupili oko 50 000 dinara, a ukupan je trošak bio 46 650,00 dinara. Dakako, na svečanom banketu bilo je 170 osoba, a stajao je 8300,00 dinara (platio je Imunološki zavod). Imam još originale računa. Tako vas mogu izvijestiti da je, na primjer, boca “Radenske” stajala 4.5 dinara.
Sukob sa pokojnim B. Jankovićem izbio je zato što je on inzistirao da se popis od 10 potencijalnih stipendista iz Jugoslavije (mislim da je bila riječ o stipendijama za svjetski Kongres imunologa) sastavi tako da 5 bude iz Srbije a 5 iz Hrvatske. Naoko pravedan princip. Treba međutim znati da je u to vrijeme (početak 1974. godine) Hrvatska imala boljih kandidata. Sjećam se da je, na primjer, isto mjesto na hrvatskoj listi imala Blanka Veselić koja je bila doktorirala i imala nekoliko članaka u svjetskim časopisima, a njezin je parnjak bio D. Marković, koji je tek ušao u imunologiju (bio je rođak D. Markovića, vodećeg političara u Srbiji). Nakon nekoliko razmijenjenih oštrih pisama sa Jankovićem, sve se sleglo. Ne sjećam se da li je itko od naših kandidata na kraju dobio stipendiju. Ja sam, na sreću, uspio izbjeći da “zaradim” čir na želucu. Uz mene su još stradavali Mislav Jurin (tajnik) i Oskar Springer (član Odbora DIJ-a).
Sa Simićem je sukob izbio zato što sam za potpredsjenicu DIJ predložio Katarinu Isaković a ne njega. On je, dakako, bio time posebno pogođen jer je tada bio u stalnom sukobu sa Jankovićevog grupom. Moj glavni razlog što sam tako napravio, dakako, nakon konzultacija, bio je taj što je Mirko, dok je neko vrijeme bio tajnik DIJ-a veoma slabo funkcionirao (tako je bar tvrdio Janković!), te ga je na kraju zamijenila K. Isaković, koja je bila i blagajnica Društva. Dakako, dobio sam otvoreno pismo i na njega odgovorio. Ubrzo se i to zaboravilo, ali me je stajalo živaca. Kasnije je taj sukob bio zaboravljen, te smo M. Simić i ja dobro surađivali.
Drugo je u mome mandatu bila više-manje rutina, ako se pod to može svesti normalno djelovanje jednoga društva koje je djelovalo na području cijele bivše države. U tu bi se rutinu moglo ubrojiti i organiziranje naših redovitih Simpozija DIJ-a. Nakon moga predsjednikovanja, prestalo je postojati Društvo imunologa Jugoslavije, a započela su svoju povijest samostalna društva u Hrvatskoj, Sloveniji i Srbiji. Premda smo tada bili zadovoljni takvim razvojem događaja, dakako nismo ni u snovima mogli pretpostavljati da će se Jugoslavija konačno raspasti, te da ćemo i inače krhko zajedništvo s imunolozima u Beogradu morati kidati, protestirajući zbog njihove šutnje prigodom agresije na Hrvatsku.
Prikaz rada Hrvatskoga imunološkog društva (od 1971.do 1976.)  Vrh

Milivoj Boranić Boranic.jpg
Do 11. travnja 1974. Društvo je bilo Sekcija u okviru saveznoga Društva imunologa SFRJ, a tada se registriralo kao republičko društvo u okviru Saveza imunoloških društava. Naime, politička zbivanja nakon dramatične 1971. godine završila su 1974. donošenjem konfederalnog ustava bivše zajedničke države, pa su i stručna društva doživjela konfederalnu preobrazbu. Tako se dogodilo da sam predsjedničko mandatno razdoblje započeo 1971. godine kao predsjednik Sekcije a završio 1977. kao predsjednik Društva. Dužnost predsjednika obavljao sam dakle ukupno 5 godina, tj. dvije godine u Sekciji i dvije u Društvu te godinu dana interregnuma tijekom administrativne preregistracije.
Kako bih osvježio sjećanja starijih članova Društva a mlađima donekle dočarao duh tadašnjega vremena, naznačit ću osnovne odrednice društveno-političkog i ekonomskog okruženja u kojem smo živjeli i djelovali. Nakon sloma “hrvatskog proljeća” (u kojem nasreću nije politički ni stručno nastradao nijedan viđeniji imunolog, premda su pojedini bili eksponirani) započele su korjenite društvene promjene. One su sredinom sedamdesetih otvorile razdoblje samoupravljanja. Postojeće su se društvene strukture (poduzeća, ustanove, udruženja) cjepkale u osnovne organizacije udruženog rada (OOUR-e) kojima se kao osnovnim ćelijama povjeravalo upravljanje društvenom imovinom. Svi poslovni i stručni problemi raspravljali su se u Radničkim savjetima i na Zborovima radnika. Samoupravljalo se i u područjima znanosti, kulture i umjetnosti. Svi su zaposlenici, dakle ne samo znanstvenici nego i tehničko i pomoćno osoblje, putem delegata u radničkim savjetima i osobno na zborovima raspravljali i odlučivali o cjelokupnoj djelatnosti kolektiva, uključivši planove rada, nabavku opreme, zapošljavanje, sudjelovanje na znanstvenim skupovima… Znanstvena se djelatnost u društvenim okvirima financirala i usmjeravala putem Samoupravnih interesnih zajednica koje su činili delegati znanstvenih OOUR-a i OOUR-a materijalne proizvodnje ili uslužnih djelatnosti. Iz današnje se perspektive to razdoblje čini neobičnim (neki ga političari nazivaju protuprirodnim), no u takvom se okruženju eto živjelo, djelovalo pa i stvaralo. I upravo je tada hrvatska imunologija proživljavala svoje zlatno razdoblje. No o tome malo kasnije. Napomenimo još na ovom mjestu i to da je sedamdesetih godina ukupna ekonomska moć zemlje porasla, što se osjetilo i u znanosti. Državna politika nesvrstavanja i poboljšavanje odnosa s razvijenim zemljama Zapada omogućila je lakše i slobodnije putovanje u inozemstvo na znanstvene skupove i na stručno usavršavanje. Smanjio se jaz osobnog i profesionalnog standarda u odnosu na razvijene zemlje. Ukratko, sedamdesetih se godina nešto bolje živjelo i laboratoriji su bili bolje opskrbljeni nego šezdesetih.
S obzirom na politička zbivanja nakon burne 1971. godine zanimljivo je pripomenuti da se pri registraciji Društva dosta raspravljalo o tome treba li ga nazvati Hrvatsko društvo imunologa ili Društvo imunologa Hrvatske. Naime, nakon sloma “hrvatskoga proljeća” opća je politička klima bila takva da su nazivi s nacionalnom odrednicom u pridjevnom obliku imali negativnu konotaciju i nisu se blagonaklono dočekivali u službenim i administrativnim institucijama. Drugi bi naziv dakle bio primjereniji vremenu i okolnostima. Osim toga, u sklopu tadašnje Hrvatske sekcije saveznoga društva imunologa djelovali su i kolege iz Slovenije (kojih je bilo premalo da bi osnovali svoje društvo), pa nije bilo posve jasno kako će se oni odrediti bude li u nazivu društva naglašeno da je ono hrvatsko. Ipak smo se odlučili za prvu, tada neoportunu varijantu. Svoj smo stav (za službenu tj. administrativnu uporabu) argumentirali time da se utemeljivanjem nacionalnih imunoloških društava – hrvatskog, srpskog i zatim predvidivo i drugih polaže osnova za savezno društvo koje će biti nadnacionalna udruga jednakopravnih subjekata. Budući da je danas poželjno isticati nacionalnu svijest u doba kad se ona zatirala, imali bismo razloga za samozadovoljstvo te vrsti.
Početkom sedamdesetih, dakle upravo u doba kad me zapala časna dužnost prvog predsjednika Društva, znanstvena i stručna djelatnost članstva bila je na zavidnoj visini. Među nama su tada još bili utemeljitelji hrvatske imunologije Borislav Nakić i Nikša Allegretti i njihov vršnjak Veljko Stanković. Ugledna imena hrvatske imunologije – akademici Dragan Dekaris, Andrija Kaštelan i Vlatko Silobrčić te pokojni Šime Vlahović – bili su agilni 35- ili 40-godišnjaci koji punim zamahom oblikuju svoj znanstveni opus, stječu znanstvena i znanstveno-nastavna zvanja i grade reputaciju u domaćim i međunarodnim krugovima. Slično vrijedi i za druge pripadnike te generacije imunologa (I. Hršaka, M. Jurina, L. Milasa, M. Slijepčevića). Republičke nagrade za znanstveni rad u tom su razdoblju dobili Šime Vlahović (1972), Dragan Dekaris (1973), Vlatko Silobrčić (1974), Ivo Hršak (1975) i Andrija Kaštelan (1976). Bilo je i drugih priznanja, primjerice Nagradu grada Zagreba za 1973. dobili su Milivoj Boranić te Andrija Kaštelan i suradnici.
Mnogi članovi Društva dobivaju pozive i potporu za sudjelovanje na uglednim internacionalnim znanstvenim skupovima, kao što su 1. Međunarodni kongres imunologa u Washingtonu (1971), 4. Međunarodni kongres Transplantacijskog društva u Washingtonu (1972) i 4. Kongres Međunarodnog društva za eksperimentalnu hematologiju u Parizu (1974). Odlazi se na duže ili kraće studijske boravke u inozemstvo.
Druga generacija hrvatskih imunologa u tom razdoblju završava poslijediplomske studije i stječe magisterije i doktorate znanosti. Navest ću samo one kojima sam bio član komisija za ocjenu ili obranu: I. Andreis, F. Čulo, J. Gabrilovac, M. Poljak-Blaži, M. Radačić, D. Volf. O drugima nemam točnih podataka pa se ispričavam.
Časopis “Periodicum biologorum” prihvaća se kao službeno glasilo Društva. U njemu se objavljuju vrijedni radovi iz područja imunologije i srodnih struka, što je zacijelo doprinijelo uvrštavanju “PB-a” u bazu podataka Current Contents.
U okviru su se Društva početkom sedamdesetih redovito (jednom do dva puta na mjesec) održavali znanstveni sastanci na kojima su članovi prikazivali najnovije rezultate, često samo uz pomoć ploče i krede. Raspravljalo se žustro i argumentirano. Usuglašavalo se i imunološko nazivlje i tako su usvojeni mnogi termini koji se danas rabe kao opće dobro. Održavali su se redoviti zajednički sastanci s Alergološkom sekcijom Zbora liječnika Hrvatske, a povremeno i s drugim sekcijama Zbora. Tako se njegovala stručna suradnja s kolegama koji se bave praktičnim aspektima imunologije.
Kao ilustraciju, skicirat ću prema svojim bilješkama raspravu na godišnjoj skupštini Društva u srpnju 1971. godine. Raspravljalo se o suradnji s kliničarima, nastavnoj djelatnosti, organizaciji stručnih sastanaka i kriterijima za primitak novih članova Društva. Predlagalo se da Društvo preporuči uspostavljanje jedinstvenog hemodijalizacijsko-transplantacijskog centra za cijelu Hrvatsku i isticala potreba za razvojem laboratorijske dijagnostike alergijskih i autoimunosnih bolesti. Uočena je potreba za suvremenim udžbenikom imunologije. Dogovoreno je da se povremeno održavaju zajednički sastanci zagrebačkih i riječkih imunologa.
Društvo je organiziralo tri skupa jugoslavenskih imunologa: 4. Simpozij o imunologiji i transplantaciji u sklopu 8. Kongresa Jugoslavenskog društva za fiziologiju 1973. u Opatiji (Š. Vlahović), imunološku sekciju u sklopu 9. Kongresa JDF u Portorožu 1975. (M. Jurin, V. Silobrčić, S. Banič) i 5. Simpozij imunologa SFRJ u Stubičkim Toplicama 1976.(M. Jurin). U Trogiru je 1975.održan 5. Kongres Međunarodnog društva za eksperimentalnu hematologiju (M. Boranić). Taj je međunarodni skup ostao u sjećanju mnogih sudionika.
Vidimo dakle da sam imao sreću biti predsjednikom Hrvatske sekcije Društva imunologa bivše Jugoslavije i prvim predsjednikom Hrvatskoga društva imunologa u vrlo dinamičnom i vitalnom razdoblju hrvatske imunologije. To je ujedno bilo bogato razdoblje mog života. Kao tridesetčetverogodišnjak imenovan sam 1970. godine za pročelnika tadašnjeg Biološkog odjela Instituta “Ruđer Bošković” a uskoro izabran i za predsjednika Poslovodnog odbora Instituta. Tako sam se našao u središtu turbulentnih zbivanja oko samoupravne preobrazbe (tzv. OOUR-izacije) Instituta. Biološki je odjel promijenio ime u Odjel a zatim OOUR Eksperimentalne biologije i medicine, a ja izabran za prvog direktora. Tu sam funkciju obavljao do 1977. Slobodno mogu reći da su tada biomedicinska istraživanja stekla svoj status u Institutu, što se izrazilo (i) promjenom službenog naziva Odjela, a jedno od glavnih znanstvenoistraživačkih usmjerenja bila je upravo imunologija. Premda su imunološka istraživanja u Institutu kasnije izgubila zamah, druga su se otvorila i nadomjestila ih, primjerice molekularna biologija, pa je biomedicina jedno od uporišta znanstvenoistraživačkog rada u našoj najvećoj znanstvenoj ustanovi. Uz administrativne dužnosti, bio sam koordinator znanstvenih projekata, nositelj suradnje s inozemnim znanstvenim ustanovama – Nacionalnim institutom za rak SAD i Evropskom organizacijom za istraživanje raka, voditelj suradnje s kliničkim ustanovama u Zagrebu, mentor nekoliko mlađih suradnika, član uredništva triju međunarodnih i jednog domaćeg časopisa, organizator proslave 25. obljetnice Instituta i prigodne izložbe “Susret znanosti i umjetnosti”, organizator kongresa Međunarodnog društva za eksperimentalnu hematologiju, redaktor i prevoditelj kapitalnog udžbenika fiziologije…. Uz to, objavio sam veći broj znanstvenih i stručnih članaka, pregleda i osvrta, uključivši i napise u sredstvima javnog priopćivanja o društvenoj ulozi i položaju znanstvenoga rada. Ukratko, moja znanstvena i stručna djelatnost nije bila ograničena (samo) na područje imunologije. Zapravo se ni mnogi drugi članovi Društva nisu bavili isključivo imunologijom nego i srodnim područjima biomedicine.
Pisanom sam riječi, društvenim angažmanom i profesionalnom djelatnošću nastojao afirmirati gledište da znanstvenoistraživački rad ne bi trebao biti isključivo fundamentalan već da je poželjno vidjeti moguću primjenu rezultata u bližoj ili daljoj perspektivi. Također sam se zalagao za priznavanje digniteta znanstvenim i stručnim radovima što se na hrvatskom jeziku objavljuju u domaćim stručnim časopisima. Ta su gledišta bila (a čini se i ostala) u raskoraku sa stavovima znanstvenog establishment-a, uključivši i krug imunologa. Smatram da zbivanja u znanosti kojima smo bili (i jesmo) svjedoci ipak potkrepljuju načela za koja sam se borio. U imunologiji je, primjerice, naš rad na eksperimentalnim problemima i modelnim sustavima utro put prihvaćanju novih znanja i primjeni novih metoda i vještina u kliničkoj i laboratorijskoj praksi, bez obzira na načela i motive koji su se proklamirali i promicali.
Hrvatsko imunološko društvo (od 1976. do 1978.)  Vrh

Andrija Kaštelan Kastelan.jpg
Mandat predsjednika Hrvatskog imunološkog društva preuzeo sam od dr. M. Boranića 16. lipnja 1976., a predao ga dr. I. Bašiću 15. studenoga 1978. Netom prije, ali povezano s mandatom, na valovima ondašnjeg općeg konfederalističkog duha (Hrvatsko proljeće, 1971. i Ustav od 1974.), utemeljen je u Stubičkim Toplicama (veljača, 1976.) Savez imunoloških društava Jugoslavije, koji su u to vrijeme činila dva republička društva, Hrvatsko i Srpsko, (Slovensko je pristupilo naknadno). Na inzistiranje hrvatske delegacije, kojom sam bio voditeljem, u statut Saveza uveden je princip “jedno društvo jedan glas”, s namjerom da se osigura kakva-takva autonomnost hrvatskoga društva. Osnivanje Saveza zbilo se u prigodi održavanja 5. simpozija ondašnjeg Društva imunologa Jugoslavije, na kojem je hrvatska strana izložila 75 od ukupno 106 priopćenja. Zanimljivo je, možda, spomenuti područja istraživanja koja su bila aktualna u to vrijeme i koja se nisu bitno mijenjala ni u narednim mandatima. To su: mehanizmi imunološke reakcije, autoimunost, alergijske reakcije, histokompatibilnost i transplantacija organa, imunološke funkcije T-limfocita, membranski biljezi limfocita, tumorska imunologija i imunoterapija tumora, imunostimulacija i imunosupresija, HLA i bolesti, imunologija reprodukcije i dr. Jedna od značajki toga razdoblja bio je snažan prodor eksperimentalne imunologije u kliničke struke i živa suradnja s kolegama – kliničarima. Vidljivo je to, među inim, i iz kongresnih i simpozijskih priopćenja iz toga vremena. Nabrojit ću neke sastanke iz kojih se vidi s kojim se kliničkim strukama tada surađivalo: Sastanak alergologa i imunologa Jugoslavije, Ohrid 1978. (alergologija); Simpozij o dijalizi i transplantaciji bubrega, Bled, 1978. (dijaliza i transplantacija); 3. kongres hematologa i transfuziologa Jugoslavije, Sarajevo 1978. (hematologija i transfuziologija); Prvi kongres Jugotransplanta, Opatija 1978. (organizacijski problemi transplantacije); Simpozij o ankilozama i kifozama, Zagreb, 1977. (ortopedija); Prvi naučni sastanak nefrologa Jugoslavije, Struga 1977. (nefrologija); 9. sastanak pedijatara Hrvatske, Stubičke Toplice, 1978. (pedijatrija) i dr. Održana su u to vrijeme i dva međunarodna sastanka: 4th European Immunology meeting, Budapest, 1978., na kojem su hrvatski imunolozi iznijeli 20 priopćenja, te Međunarodni workshop Intertransplanta, Berlin, 1977.
Neki događaji iz toga razdoblja čine mi se posebno važnim, barem iz mojeg kuta gledanja, pa ću ih ovdje sažeto prikazati.
Godine 1977. Centar za tipizaciju tkiva, Rebro, (utemeljen 1970.) ispunivši sve oštre kriterije, sudjeluje po prvi puta aktivno, s još 150 svjetskih laboratorija, u vrlo kontroliranom eksperimentu iz kojeg je konačno proizašlo otkriće lokusa HLA-DR. Zanimljivo je, možda, spomenuti da je 150 laboratorija bilo svrstano u 22 skupine. Zagrebački je radio u skupini France 1 (a ne u skupini Eastern Europe). Svi laboratoriji radili su tijekom dvije godine (1976/77.) zajedno, upotrebljavajući iste tehnike i iste tipizacijske serume. Tipizirano je 13.000 ispitanika, s preko 400 anti HLA seruma, i 2.000 ispitanika celularnim tehnikama. Osim 7 novih antigena na lokusu DR (DRW1-DRW7), otkriveno je još dvadesetak novih HLA specifičnosti na prije poznatim lokusima, HLA – A, B i C. Istraživano je, također, 28 različitih bolesti u smislu definiranja uloge HLA antigena u etiopatogenezi tih bolesti. Sveukupni rezultati 7. međunarodnog workshopa (Oxford, 1977.) bili su impresivni i predstavljali su temelj za daljnja istraživanja na tom području. Od tog vremena zagrebački Centar za tipizaciju tkiva sudjeluje na svim workshopima iz histokompatibilnosti (bilo ih je još 5), što mu je pribavilo međunarodnu i domaću referalnost iz područja histokompatibilnosti i kliničke transplantacije organa i koštane srži. Evo nekih referalnih programa: Tissue Typing Cell Exchange Project, P. Terasaki, Los Angeles; Serum Exchange Project, P. Terasaki, Los Angeles; B-cell line Exchange Project, P. Terasaki, Los Angeles; Central European Transplantation Quality Control Project, Wien; International HLA DNA Exchange, P. Terasaki, Los Angeles; Collaborative Kidney Transplantation Study, G. Opelz, Heidelberg; Collaborative Heart Transplant Study, G. Opelz, Heidelberg; Collaborative Liver Transplant Study, G. Opelz, Heidelberg; DNA Quality Control Project, J. Doxiadis, Eurotransplant Leiden; ondašnji Jugotransplant, danas, Croatiatransplant; Hrvatski registar i banka nesrodnih darivatelja koštane srži; International Bone Marrow Registry, Leiden. U ovome smo imali kontinuiranu potporu mnogih svjetskih laboratorija i institucija, posebice, Francetransplanta i J. Dausseta, te Eurotransplanta i J.J. van Rooda. J. Daussetu smo se, donekle, odužili članstvom (godine 1978.) u ondašnjoj Jugoslavenskoj, a danas Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti, te počasnim doktoratom zagrebačkog Sveučilišta (godine 1986.). Preostaje nam odužiti se i J. J. van Roodu.
U listopadu 1977. u Stubičkim je Toplicama održano Savjetovanje o potrebi i mogućnostima transplantacije koštane srži. Sudjelovalo je 19 stručnjaka, među njima 4 imunologa: M. Boranić, A. Kaštelan, V. Silobrčić i B. Vitale. Trebalo je dati odgovor na pitanje, a) postoji li u nas potreba za kliničkom transplantacijom koštane srži, i b) raspolažemo li stručnjacima i tehničkim mogućnostima za izvođenje ovako nadasve složenog zadatka. Održano je 19 predavanja. Evo onih s imunološkom tematikom: A. Kaštelan, Tipizacija tkiva i izbor davatelja srži određivanjem HLA antigena i MLC reakcije; M. Boranić, Pretransplantacijska imunosupresija kemoterapijom. Prikupljanje i priređivanje srži za transplantaciju; B. Vitale, Dinamika imunoloških i hematoloških zbivanja poslije transplantacije; V. Silobrčić, Liječenje imunosupresivima nakon kliničke transplantacije koštane srži (vidjeti Lij. vj. 100: 376-396, 1978). Nakon dvodnevne rasprave koja je uključila sve aspekte problema, od epidemioloških, tipizacijskih (odabir davatelja), imunoloških, kliničko-dijagnostičko-terapijskih, ekonomsko-materijalnih, pa sve do etičkih i pravnih, donijet je zaključak da u nas postoje svi preduvjeti za organiziranje takvoga programa, ali da su potrebna dodatna ulaganja, napose za formiranje i opremanje jednog transplantacijskog centra i još nekih laboratorija. Tijekom 1978. u KBC Rebro, u kojem je već od ranije bio organiziran i suvremeno opremeljen Centar za tipizaciju tkiva (odabir histokompatibilnog davatelja temeljni je uvjet za uspješnu transplantaciju srži), i u kojem se već nekoliko godina uspješno odvijao program transplantacije bubrega (iskustvo u imunosupresiji), oformljeno je povjerenstvo za ostvarenje programa transplantacije koštane srži. Stručnu podršku (edukacija hematologa) pružio je transplantacijski centar u Parizu (J. Dausset), a financijsku podršku dala je hrvatska elektroprivreda u sklopu projekta zaštite od letalnog ozračivanja u nuklearnoj elektrani Krško. Pripreme su trajale do 1983., kada je izvršena prva transplantacija koštane srži u nas: (Do sada je izvršeno 350 transplantacija, 338 sa srodnika i 12 s nesrodnog davatelja iz međunarodnih registara.
Godina je 1977. Od prve transplantacije bubrega (sa živog srodnika) prošlo je već pet-šest godina (Rijeka 1971., Zagreb, 1973. ). Prethodno je (godine 1974.) utemeljen Jugotransplant radi razmjene i transplantacije organa s umrle osobe na principima histokompatibilnosti. Zagrebački tipizacijski centar postaje Referalni centar Jugotransplanta. On, uz podršku Hrvatskog imunološkog društva, organizira “Prvi radni sastanak (Workshop) o histokompatibilnosti (veljača-ožujak, 1975.) s ciljem formiranja baterije tipizacijskih seruma Jugotransplanta. Temeljem te baterije izlazi prva Jugotransplantova lista čekanja za kadaveričnu transplantaciju bubrega. Sadržavala je Lista 218 bolesnika, iz 13 dijalektičkih centara u ondašnjoj državi (7 centara bilo je iz Hrvatske). Formirana je, isto kao i baterija tipizacijskih seruma, prema vlastitim programima i to na ondašnjem elektroničnom računalu SRCE-a i preko terminala u Referalnom centru, koji je u to vrijeme bio jedini terminal uopće, lociran izvan glavnog stroja SRCE-a. Prisjećam se da su iz te Liste dva bolesnika dobili bubrege, čak iz inozemstva, jedan iz Chicaga (dopremljen je na perfuzijskom stroju), i drugi iz Manchestera (također na perfuzijskom stroju). Lista je izlazila manje-više redovito sve do 1985., kada se sažimlje na Listu čekanja bolesnika iz samo hrvatskih dijalektičkih centara (bilo ih je tada 18, s ukupno 847 bolesnika na dijalizi, od kojih 309 na Listi čekanja za transplantaciju). Danas Lista sadrži oko 1000 bolesnika, a broj transplantiranih bubrega već godinama iznosi prosječno 50 godišnje. No, vratimo se na godinu 1977. Dakle, unatoč sveobuhvatnih organizacijskih i inih zahvata (Jugotransplant, Lista čekanja itd.), program transplantacije bubrega s kadavera slabo napreduje, tj. broj transplantiranih organa mnogostruko je manji od potrebnoga. Struka takvo stanje pokušava opravdati neriješenim etičkim i pravnim pitanjima, odnosno, nepostojanjem nacionalnog zakona o transplantaciji koji treba definirati moždanu smrt, te regulirati uzimanje i presađivanje organa s umrle osobe. Zato ondašnji Republički sekretarijat za zdravlje osniva (1977). komisiju za izradu Prijedloga zakona o transplantaciji dijelova ljudskog tijela u svrhu liječenja (u povjerenstvu je bio i imunolog). Nakon gotovo 2 godine rada povjerenstva Sabor konačno, godine 1980. izglasava Zakon o uzimanju i presađivanju dijelova ljudskog tijela u svrhu liječenja (Narodne novine, broj 31/1980 i br. 40/1988) koji je još i danas na snazi i na tragu je najegzaktnijih zakona o transplantaciji organa.I na kraju, sažimljući sve što je prije rečeno, ali i mnogo toga što nije rečeno a odnosi se na moj ondašnji mandat, držim da su osamdesete bile, još uvijek, poletne godine Hrvatskog imunološkog društva. Čestitke Društvu za njegov 30. rođendan!
Hrvatsko imunološko društvo (od 1978. do 1981.)  Vrh

Ivan Bašić Basic.jpg
Dvije su temeljne aktivnosti Hrvatskog imunološkog društva (HID) u mandatu ovog Upravnog odbora:
a. Obilježavanje 60. obljetnice života Akademika Nikše Allegrettija.
b. Simpozij za 25. obljetnicu Transplantacijske imunologije u Hrvatskoj posvećen spomenu pionira Transplantacijske imunologije u Hrvatskoj prof.dr. Borislavu Nakiću.
Obje djelatnosti jesu ovjekovječene publikacijama (a) Period.biol. 82(2) 51-217, 1980. i (b) Liječnički vjesnik 104(3-4):133-161,1982. čije izvatke podastirem:a) Prijepis Izvoda iz Predgovora znanstvenim radovima objavljenim u Period.biol. Vol. 82N2 kojeg je napisao glavni i odgovorni urednik časopisa akademik Vlatko Silobrčić:

N i k š a A L L E G R E T T I
on the occasion of his 60th birthday

This issue of Poeriodicum biologorum is devoted to NIKŠA ALLEGRETTI, on the occasion of his 60th birthday. In preparation of the issue, we have collaborated with the Croatian Immunological Society and the Croatian Physiological Society. Together we invited several friends, colleagues and students of N. Allegretti, from Zagreb and from S.R. Croatia, to contribute to this issue a paper on the subject of their choice. In answer to our letters, we received 34 papers.
The papers have been reviewed by N. Allegretti and myself. They all have one thing in common: they are sincere attempts on the part of their authors to show appreciation for Academician Allegretti and his activities.

V. Silobrčić

Komentar: U ovom broju Period. biol. (indexiran u CC) 20 radova podastrijeli su članovi HID-a. Ostali radovi jesu prilog članova Hrvatskog fiziološkog društva. Povodom ove akcije održana je izvanredna sjednica HID-a na kojoj je uručena plaketa Društva akademiku N.Allegrettiju.

b) Prijepis iz Liječničkog Vjesnika 104(3-4):133-147, 1982. povodom održavanja Simpozija posvećenog prof.dr. Borislavu Nakiću.

Mojih osam godina s HID-om (od 1981. do 1988.)  Vrh

 Branko Vitale Vitale.jpg
Među znanstvenim disciplinama koje su se poslije Drugoga Svjetskog rata u našoj zemljii naročito brzo razvijale, bila je esperimentalna imunologija. Time je nastavljena duga tradicija klasičnih imunoloških istraživanja u Hrvatskoj s kraja devetnaestog i početka dvadesetog stoljeća. Tako su se u razdoblju od kraja pedesetih do polovine sedamdesetih godina u Zagrebu i u Rijeci oformile brojne istraživačke grupe Medicinskom fakultetu u Zagrebu i Rijeci i na Prirodoslovno-metematičkog fakulteta u Zagrebu te u Imunološkom zavodu i Institutu Ruđer Bošković u Zagrebu. U tom razdoblju a i kasnije, u odnosu na veličinu Hrvatske i na razvijenost ostalih prirodnih znanosti u nas, doprinos naših eksperimentalnih imunologa svjetskoj znanosti mogao bi se ocijeniti vrlo značajnim.
Tako brz razvoj eksperimentalne imunologije nametnuo je potrebu i za strukovnom organizacijom koja bi trebala osigurati trajnu komunikaciju i razmjenu iskustava među našim znanstvenicima te im omogućiti organiziranu međunarodnu suradnju. Ta se je komunikacija ostvarila najprije u hrvatskoj imunološkoj sekciji Jugoslavenskog imunološkog društva a od 1968. u samostalnom Hrvatskom imunološkom društvu i Saveza imunoloških društava Jugoslavije. U navedenim organizaijama održavale su se redovito svake treće godine Simpoziji imunologa na razini bivše države a unutar HID mjesečni stručni sastanci. Tako je prvi simpozij imunologa održan 1966. godine u Zagrebu (organizator N. Allegretti – 23 radova), drugi simpozij održan je 1969. u Ohridu (organizator B. Nakić – 58 radova), treći simpozij održan je u Beogradu (organizator B. D. Janković – 74 radova), četvrti simpozij održan je 1964. u Opatiji (organizator Š. Vlahović – 83 radova), peti simpozij održan u Stubičkim Toplicama 1976. (organizator M. Jurin – 104 radova), šesti simpozij održan je u Kaluđerskim barama 1979 (organizator M. Simić – 178 radova), dok je posljednji simpozij održan 1982. godine u Radencima (organizator S. Banić – broj radova 194).
Pored održavanja i organizacije stručnih sastanaka HID se aktivno uključio i u aktivnosti oko uvođenja samostalnog kolegija iz imunologije na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu (1964), na Medicinskom fakultetu u Zagrebu (1972) i Rijeci (1975) te poslijediplomskom studiju u Zagrebu (1980) i Rijeci (1985) te odigrao važnu ulogu u razvoju kliničke imunologije.1981

Na 3. redovnoj izbornoj skupštini HID-a održanoj 12.03. 1981. godine izabran sam za predsjednika i zajedno sa upravnim odborom kojeg su sačinjavali M. Dorić, R. Mažuran te S. Rabatić preuzeo vođenje HID-a. Kako su navedeni oblici stručne aktivnosti HID-a već bile definirane trebalo ih je za početak održati te eventualno razviti nove koje su se nametale brzim razvojem imunologije.
U tijeku 1981. godine konsolidirali smo stručni rad društva pa smo u suradnji sa Alergološkom sekcijom ZLH održali 13 stručnih sastanaka na kojima je učestvovalo 5 stranih i 8 domaćih predavača. Pored toga obnovili smo i učvrstili stručne i prijateljske odnose sa članovima društava iz Rijeke.
Na zajedničkom sastanku članova uprave i članova društva iz Rijeke održanom 22. 04. u Rijeci raspravljalo se o organizaciji sekcije unutar HID-a, o mogućoj organizaciji europskog imunološkog kongresa, o održavanju zajedničkih sastanaka te o razvoju i organizaciji kliničke imunologije u Hrvatskoj. Kao rezultat te inicijative održan je u Rijeci 19. 06. vrlo uspješni zajednički stručni sastanak članova iz Zagreba i Rijeke što je urodilo brojnim stručnim i prijateljskim kontaktima.
Na međunarodnom planu započeli smo akciju oko kandidature našeg društva za organizaciju europskog imunološkog kongresa u Zagrebu, i to pismom namjere upućenog 28. 05. 1981. tadašnjem predsjedniku EFIS-a prof. dr. J. Gergely (Budapest, Mađarska).
U jesen iste godine velikim zalaganjem R. Mažuran i S. Rabatić započinjemo izdavati naš Bilten.

1982

Tijekom 1982 godine nastavljena su redovita mjesečna stručna predavanja. Od ukupna 17 održanih predavanja bilo je 7 stranih, 7 iz drugih republika te 5 domaćih predavača.
Već u travnju održana je u suradnji sa ZLH rasprava o dijagnostičkom postupku u kliničkoj imunologiji. Pored toga je društvo sa zadovoljstvom predložilo svog člana prod. dr. Matka Marušića za Nagradu grada Zagrebu za njegovu knjigu “Imunološko prepoznavanje”
U svibnju su Dr. Čulo pokreće akciju za formiranje zajedničke banke i evidencije eksperimentalnih animalnih tumora u Hrvatskoj.
Te je godine Hrvatsko imunološko društvo doživljelo dva iznenadna i nenadoknadiva gubitka smrću prof. dr. Veljka Stankovića (16.04) te prof. dr. Nikše Allegrettija (29.10). U njima smo izgubili osnivače društva, svoje učitelje, suradnike, prijatelje i nadasve velike humaniste.

1983

Tijekom 1983. godine nastavlja se aktivnost HID-a oko kandidature za europski imunološki kongres te se održavaju redoviti stručni sastanci. Ukupno je održano 6 sastanaka sa 5 stranih i 6 domaćih predavača.
U travnju (05.04.) smo održali memorijalni simpozij o eksperimentalnom alergijskom encefalomijelitisu posvećen akademiku N. Allegrettiju a predavači su bili iz Beograda, Rijeke i Zagreba.
U lipnju smo u Vinkovcima održali međurepublički sastanak sa imunolozima iz Srbije na kojem se raspravljalo o uvođenju imunologije na Veterinarske fakultete.
Konačno u studenom je održan Sedmi simpozij imunologa u Radencima sa velikim brojem učesnika iz Hrvatske. Jedna od sjednica bila je posvećena na uspomeni na akademika na kojoj je B. Vitale govorio o preminulom članu našeg društva.
Krajem studenoga (21. 11) održana je redovita 4. izborna skupština HID-a na kojoj jej izabran novi upravni odboru sastavu Vitale, Jonjić, Jurin, Benković.

1984.

Tijekom 1984. godine održana su samo 3 stručna predavanja i to jednog stranog i dva domaća predavača. Društvo je podržalo prijedlog prof. Rukavine da se u povodu 30. godišnjice Medicinskog fakulteta u Rijeci Osmi simpozij imunologa održi u Opatiji. U međuvremenu na prijedlog prof. dr. M. Simića iz Beograda prihvaćeno je da simpoziji imunologa Jugoslavije prerastu u kongres. Stoga je sastanak za 1985. godinu preimenovan u Prvi kongres imunologa Jugoslavije.

U svibnju je u Rijeci umro prof. dr. V. Frančisković utemeljitelj kliničke transplantacije u Hrvatskoj. Tijekom desetak godina prof. Frančisković je sa uspjehom vodio tim za transplantaciju bubrega u Rijeci.
Dio upravnog odbora HID-a lociran u Zagrebu preuzeo je organizaciju znanstvenog dijela Prvog kongresa imunologa a dio odbora u Rijeci zajedno sa ostalim kolegama sa Medicinskog fakulteta u Rijeci preuzeli su lokalnu organizaciju kongresa u Opatiji.
Nakon neuspjele kandidature našeg društva za organizaciju šestog europskog imunološkog kongresa u 1984. godine, novi upravni odbor je obnovio kandidaturu u EFIS-u na skupštini održanoj u Interlakenu tijekom europskog imunološkog kongresa. Na toj je skupštini naša kandidatura dobila opću podršku pa je odlučeno da se Osmi europski imunološki kongres održi 1987. godine u Zagrebu. U pripremnom razdoblju kongresa najavljivali smo i davali informacije o tijeku priprema na imunološkim kongresima i skupštinama EFIS-a u Jerusalemu 1985 i Torontu 1986.

1985

Tijekom 1985. godine glavna aktivnost društva bila je usmjerena organizaciji Prvog kongresa imunologa u Opatiji koji je održan od 21-25 listopada. Na kongresu je bilo prikazano oko 330 referata sa oko 450 učesnika. Uz kongres je bila organizirana izložba znanstvene opreme i bioloških reagencija. Nadalje na kongresu je predloženo osnivanje komiteta za veterinarsku imunologiju te pokrenuta inicijativa za uvođenje nastave iz imunologije na veterinarskim fakultetima po sugestijama IUIS-a. Kongres je po općoj ocjeni bio dobro organiziran i dao pravi uvid u presjek imunoloških istraživanja u nas.
Iste godine skupina članova HID (Vitale, kao koordinator te B. Čvoriščec, D. D. Dekaris, A. Kaštelan, V. Silobrčić) put podastire elaborat o organizaciji kliničke imunologije za zajednicu općina grada Zagreba. Iako se radilo o regionalnom programu za dio Hrvatske, autori su u tom elaboratu dali integralni prijedlog o djelokrugu rada nove kliničke discipline njenu stupnjevitu organizaciju u okviru zdravstvene službe za cijelu Hrvatsku te prijedlog specijalizacije iz kliničke imunologije. Cilj je ovog elaborata bio da se sintezom svjetskih znanja i iskustava pokuša organizirano razviti tu važnu kliničku disciplinu u Hrvatskoj.
Na kraju godine (18.12.1985.) u Zagrebu izabrani su znanstveni i organizacijski odbor Osmog europskog imunološkog kongresa u Zagrebu. Na čelu obaju odbora izabran je predsjednik HID-a prof. dr. B. Vitale.

1986

U tijeku 1986. godine pored stručnih sastanaka na kojima su sudjelovali 1 strani i 4 domaća predavaća, glavni događaj na stručnom planu je bila konferencija Chronic lymphocytic leukemia as a model for studying lymphoproliferative diseases koja se održala u Dubrovniku od 21-23. 05. 1986. Organizatori su bili članovi našeg društva B. Vitale i B. Jakšić. Toj je konferenciji bio posvećen specijalni broj časopisa Blood cells čiji su gosti urednici bili B. Jakšić i B. Vitale. Konferenciji je prisustvovalo stotinjak uglednih znanstvenika iz svijeta i naše zemlje.
U tijeku priprema za Osmi europski imunološki kongres u ožujku 1986. održan je sastanak u Zagrebu Upravnog odbora EFIS-a koji se tom prilikom sastao sa upravnim odborom HID-a i usaglasio okvir kongresa. Upravni odbor EFIS-a je u potpunosti prihvatio naš prijedlog koncepcije kongresa. EFIS je tom prilikom dodijelio financijsku pomoć organizatorima u visini od 10.000 dolara. Znanstveni odbor se još jednom sastao 31.10.1986. da bi utvrdio definitivni program kongresa.

1987

U tijeku 1987. čitava aktivnost HID bila je usredotočena na organizaciju Osmog europskog kongresa imunologa u Zagrebu koji se održao od 30. kolovoza do 5. rujna 1987. godine.
Kongres se održavao pod pokroviteljstvom predsjedništva tadašnje SR Hrvatske (ing. A. Marković) i tadašnje Skupštine grada Zagreba (dr. M. Mikić) IUIS-a (prof. dr. G. Nossal) te EFIS-a (prof. dr. M. Hess). Kongres je trajao 5 dana od toga 4 radna dana sa jednim danom odmora kojeg su učesnici proveli na Plitvičkim jezerima.Ukupno je sudjelovalo oko 1200 učesnika sa svih kontinenata a održano je ukupno 850 referata. U povodu kongresa izašao je u časopisu Immunology today (Volume 8. No. 6, 163-190, 1987) članak “Immunology in Yugoslavia” kojeg je napisao B. Vitale. Nakon kongresa izašao je poseban dvobroj Immunology letters službenog glasila EFIS-a posvečen kongresu u kojem je tiskano 28 plenarnih i simpozijskih predavanja. Predgovor tom broju su napisali kao gosti urednici B. Vitale i M. Jurin u kojem su među ostalim izložili koncepciju kongresa u Zagrebu. Iz tog predgovora izdvajamo dio teksta koji se odnosi na koncept rada kongresa:

…Immunology has become one of the most important life sciences; its achievements have had a profound beneficial effect on the quality of human life in the past and promise to have it in the future. The horizons of contemporary immunology are continously widening, both conceptually and technologically. Nowadays a profound impact is being made by molecular biology and neuroimmunology, which contribute to better understanding of the cellular and molecular mechanisms underlaying immunolgical events and mutual influences operant between neural, endocrine and immune systems in enabling and organism to be a functional unity. In addition, research in experimental and clinical immunology, closely connected and complementing each other, is further broadening our understanding. The greatly enlarged scope of immunology today requires, for such a meeting as this, the definition and selection of a common core of topics, in order to facilitate and promote understanding and collaboration between immunologists working in different fields of this science. With this in mind, an attempt was made to give participants of this meeting an overview of research and progress both in mainstream and specialist areas of experimental and clinical immunology…

Prema općim ocjenama sudionika taj je kongres bio dosada jedan od najbolje organiziranih međunarodnih imunoloških kongresa. Pored brojnog učešća naših znanstvenika i stvaranja brojnih kontakata sa znanstvenicima iz svijeta, valja posebno istaknuti da se grad Zagreb sa svim svojim kulturološkim potencijalima prikazao učesnicima i gostima u zaista impozantnom svijetlu.
Nakon kongresa uslijedilo je razumljivo opuštanje, slabljenje aktivnosti HID-a i zamor postojećeg upravnog odbora. HID-u je zato trebala – novi upravni odbor. Na Izbornoj skupštini održanoj 26.05.1988. godine završen je naš mandat, a novoizabranom upravnom odboru poželjeli smo puno uspjeha oko vođenja i daljnjeg unapređenja aktivnosti našeg društva.

Hrvatsko imunološko društvo (od 1988. do 1993.)  Vrh

Filip Čulo
Tekst pripremila: Tanja Marotti
Culo.jpg
Prof. Filip Čulo sa Medicinskog fakulteta u Zagrebu, preuzima 1988 god. od prof. Branka Vitale-a kormilo Imunološkog društva Hrvatske. To je vrijeme u kome postoji, Imunološko društvo Hrvatske, Imunološko društvo Srbije, Slovensko imunološko duštvo (tako “preformuliranu” strukturu imena mi ćemo usvojiti tek 1993 god.!) a sve nas ujedinjuje Savez društava imunologa Jugoslavije (SDIJ). U svibnju 1989 sudjelujemo na posljednjem (2.) Kongresu imunologa Jugoslavije u Vrnjačkoj banji u kojoj je pokrenuta inicijativa za osnivanje novih republičkih društava. Kao posljedica te inicijative u lipnju 1990 prof. Momir Macanović obavještava nas o osnivačkoj skupštini Imunološkog društva SR Bosne i Hercegovine. Biti ćemo zajedno u Savezu tek nešto više od godine dana! Posljednji sastanak članova izvršnog odbora Saveza društava imunologa održava se tokom Alps-Adria Immunology Meeting u Opatiji u listopadu 1990 god. Na tom sastanku dogovara se za 1992 god. 3. Kongres imunologa Jugoslavije u organizaciji Slovenskog imunološkog društva. U vrijeme predviđenog sastanka naučnog savjeta Kongresa, u ožujku 1991 desile su se PLITVICE i mi se zauvijek rastajemo. To službeno potvrđuju pisma istog sadržaja odaslana 7 listopada 1991 god. od strane prof. Filipa Čule, predsjednika Imunološkog društva Hrvatske na slijedeće adrese:
-docent Kotnik V. (predsjednik Slovenskog imunološkog društva)
-prof. Macanović M. (predsjednik Društva imunologa Bosne i Hercegovine)
-prof. Miletić V.D. (predsjednik Društva imunologa Srbije)
-prof. Simić M. (predsjednik Saveza imunoloških društava Jugoslavije)
“Obavješčujemo Vas da se Hrvatsko imunološko društvo izdvojilo iz Saveza društava imunologa Jugoslavije. Razlozi našeg istupanja obrazloženi su u pismu Savezu društava imunologa Jugoslavije, kojeg Vam kopiju šaljemo u prilogu.” Istog dana obavještavamo predsjednika EFISA (European Federation of Immunological Societies) prof. Max Hessa o istupanju članova (nas je tada bilo 69) Imunološkog društva Hrvatske iz Saveza imunoloških društava Jugoslavije. U istom pismu izražavamo želju za učlanjenjem Imunološkog društva Hrvatske u EFIS. Taj će se put pokazati vrlo mukotrpnim i borba će potrajati i u slijedećem mandatu u kojem se za to svojski nastavila boriti (i izborila) dr. Renata Mažuran i njen poduzetni ženski tim iz Imunološkog zavoda u Zagrebu (dr. Sabina Rabatić i dr. Alenka Gagro).
U međuvremenu se promjenio predsjednik EFISA pa u ožujku 1992 god. ponovo obavještavamo, ovog puta prof. A. Capron-a o prekidu našeg društva sa SDIJ te ponovno izražavamo želju da se učlanimo u EFIS a u svibnju iste godine upućujemo pismo predsjedniku IUISa (International Union of Immunological Societies) prof. J.B. Natvig-u sa molbom za učlanjenje u tu krovnu organizaciju. Predsjednici obaju društava se i dalje mjenjaju, a mi i dalje pišemo. Tako u listopadu upućujemo ponovo molbu za pristup u oba društva novom predsjedniku EFISa prof K. Eichmanu i novom predsjedniku IUISa prof H. Metzgeru. Prof. Stipan Jonjić koji kao podpredsjednik Imunološkog društva Hrvatske prisustvuje sastanku EFISa u Budimpešti 1992, saznaje da će EFIS svoju odluku donjeti nakon što o tome odluči IUIS što nam u svome pismu i potvrđuje prof. Eichman u studenom 1992 god. ” The EFIS board has resolved that the Croatian Immunological Society will become a full member of EFIS as soon as it has become a full member of IUIS”. Svoju dobro volju EFIS je pokazao pozvavši nas kao promatrače na svoje sastanke i upučujući nam sve EFISove informacije. Od prof Metzgera ne stiže odgovor te ga u ožujku 1993 (KAKO VRIJEME LETI!) ponovno podsječamo na našu želju da postanemo članovi IUISa. Obraćamo se ponovno i predsjediku EFISa prof Eichmanu te izražavamo nadu da će naše učlanjenje biti prije sastanka u Leibzigu u jesen 1993 god. U maju te godine naša ekipa napušta “bojno polje” i bitku prepušta hrabroj i borbenoj ekipi dr. Renate Mažuran.
Što još reči, danas, o periodu kad smo svi mi osim naših zaduženja na fakultetima, klinikama ili institutima strepili nad našim najmilijima i prekidali pokuse usred uzbuna? Sastanci našeg Društva nisu bili redovni kao danas, iako smo se trudili. U to vrijeme primili smo i nekoliko novih članova u Društvo ali čini mi se da je možda najbolji pokazatelj našeg nepobjedivog duha činjenica da smo u tom periodu publicirali gotovo kao i u periodu prije ratnih zbivanja. Nakon toga, Društvo će nastaviti voditi dvije sjajne ekipe čiji će se, nadam se, zarazni entuzijazam i optimizam prenjeti i na nove mlađe članove društva.
HID ima srce (od 1993. do 1995.)  Vrh

Renata Mažuran Mazuran.jpg

Zašto sam se uopće prihvatila časti ali i dužnosti predsjednice Hrvatskoga imunološkoga društva (obrazloženje teme)

Uimunologiju sam ušla kao student biologije 1969.godine u laboratorij Borislava Nakića[2] gdje sam učila osnove eksperimentalnog rada na kimerizmu i presađivanju tkiva. U to su se vrijeme studenti na dodiplomskoj nastavi susretali s imunologijom samo na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu gdje je nastava iz imunologije uvedena 1968.godine u sklopu studija iz eksperimentalne biologije. Sugestivnost Borislava Nakića, način prenošenja znanja, baratanje znanstvenim činjenicama, zauvjek su zapečatili moj profesionalni odabir. Odlučila sam postati imunologinja. Njegov prerani, tragičan odlazak preusmjerio me je na drugu lokaciju[3], u laboratorij njegovog učenika i kolege Vlatka Silobrčića. Svoj sam znanstveni život započela 1971. godine – godine kada je karakteriziran naš prvi limfokin (faktor inhibicije širenja makrofaga). Godinu dana kasnije (1972), nastava iz imunologije uvedena je i u dodiplomski studij medicine na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.
Gledajući unutrag, zapanjena sam lakoćom kojom je mali tim entuzijasta u jednoj od malobrojnih vrhunskih ustanova[4]

Svi su moji prijatelji iz tog doba još uvijek tu, još uvijek stvaraju i još uvijek uživaju (mada ne više beskrajno) u svom poslu: Vlatko Silobrčić, Dragan Dekaris, Ante Sabioncello, Sabina Rabatić i Ivna Svoboda-Beusan. U tom je timu, kraće ili dulje vrijeme, obitavalo pedesetak istraživača, od kojih su mnogi ostavili neizbrisiv trag u hrvatskoj biomedicinskoj znanosti. Rezultat živahne aktivnosti je desetak međunarodnih projekata različitog trajanja te praktički kontinuirani projekti financirani od Ministarstva znanosti odnosno odgovarajućih državnih institucija.

U prvo vrijeme zajedničkog druženja cilj su nam bili korelati specifične stanične imunoreakcije in vitro. Test inhibicije migracije leukocita i test inhibicije širenja monocita uveli smo 1973 i počeli primjenjivati u bazičnoj (animalni model za djelotvornost imunosupresije) i primjenjenoj imunologiji (alergija na polene). Pleiotropnost citokina “načeli” smo te iste godine ispitivanjima limfokinskih aktivnosti u humanom leukocitnom interferonu.

Prijevod prvog imunološkog udžbenika[5] uslijedio je 1974.godine. Diskusije vođene tijekom rada na prijevodu trajno su odredile našu odanost terminologiji i normativima u imunologiji.

Te smo godine počeli razlikovati i brojiti imunokompetentne stanice (na svjetskom je imunološkom kongresu u Brightonu obznanjeno i potvrđeno da limfociti nisu jedinstveni). Rozete su se (spontane i inducirane) rascvale pod našim mikroskopima kao vizualizacija jedne do dviju receptorskih molekula na površini limfocita T i B. U ciglih 25 godina, zahvaljujući razvoju monoklonskih antitijela, danas raspoznajemo čak 104 različite površinske molekule na limfocitima T, B i NK.

Prvi radni sastanak za standardizaciju testova u kliničkoj imunologiji održan je u Zboru liječnika 1975.godine (moderator Dragan Dekaris).

Već u to vrijeme, poliklonsku i klonsku ekspanziju limfocita uvažavali smo samo kao vanjsko obilježje imunoreakcija na tumore, infekcijske imunosti, autoimunosnih bolesti.

Stimulacije imunoreakcije u malignim smo se bolestima dohvatili 1976; kao i ostali, podcjenili smo sposobnost indukcije prostaglandina nespecifičnih bakterijskih stimulatora (BCG, Corynebacterium parvum, Propionibacterium acnes, PicibanilÒ, peptidoglikan iz Brevibacterium divarticatum). Neke smo uspješne animalne pokuse napustili nakon što ih ni nakon mnogo godina nastojanja nismo potvrditi u humanom modelu, na nekima ustrajemo i danas kada je težište prebačeno na sintetske imunomodulatore, citokine, ligande specifičnih receptora.

Prijelaz “općeg u pojedinačno” ostvarili smo 1978. kada smo interes sa sistemske imunoreakcije prebacili u lokalnu (lokalna imunost nazofarinksa). Nekako u to vrijeme (rane osamdesete) gotovo smo neosjetno prestali biti zaljubljenici u specifičnu imunoreakciju. Pred nama su se postupno otvarala vrata nespecifične imunosti sa svim privlačnim sudionicima akutne upalne reakcije: fagocitoza, ADCC i NK-stanice i citokini postali su naša svakodnevica 1980.godine.

Usprkos interdisciplinarnosti, članovi tima sustavno “guraju” pitanja od šire društvene važnosti kao što je (bezuspješno) uvođenje specijalizacije iz kliničke imunologije za doktore medicine (MAH, 1978).Kako je postupno rastao interes za kliničkom imunologijom, 1982.godine organizirali smo prvi tečaj iz kliničke imunologije. Poslijediplomski studij iz Alergologije i kliničke imunologije na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu uveden je 1986. Iste je godine jedna od djelatnosti našeg tima dobila i službeni ogrtač – u Imunološkom zavodu je utemeljen Referalni centar za kliničku celularnu imunodijagnostiku Ministarstva zdravstva

Druga[6] je autorska knjiga iz imunologije u Hrvatskoj bila Temeljna alergologija (Školska knjiga) koju je napisao i objavio 1983 godine Dragan Dekaris. Vlatko Silobrčić se pridružio knjigom Kako objaviti znanstveno djelo (Jumena) Uz to je objavljen prijedlog o standardizaciji imunologijskog nazivlja.

Valjda zato što smo i sami ušli u neke godine, 1985. godine počeli smo raditi na imunoreakciji osoba starije dobi. Rat nas je ubacio u imunologiju stresa (1992), stres je još uvjek naš modus življenja i izgleda da nas više nikad neće napustiti.

Gledajući unatrag, osim ogromnog zadovoljstva u radu, veći dio proteklog vremena bio je obilježen produktivnim drženjem s ostalim hrvatskim imunolozima. Uvjek sam smatrala da su to ljudi koji su učlanjeni u Hrvatsko imunološko društvo (HID): bavljenje imunologijom i članstvo u Društvu dva su nerazdvojiva entiteta. Naši su tjedni (sic!) sastanci uvijek bili dobro posjećeni i nimalo dosadni. Raspravljalo se bez ograničenja: bilo nas je malo (mi smo mala zemlja) a imunologija je tako brzo grabila naprijed da je svatko u svom području nalazio na nebrojene izazove koje je valjalo podijeliti s drugima. Financijska je situacija bila umjerena a status znanstvenika ne naročito plaćen ali cijenjen. Strukovno je Društvo dobro funkcioniralo veći dio tog vremena i kad je došlo vrijeme, prihvatila sam ponudu Branka Vitalea da budem tajnica Društva u njegovom mandatu. Uživala sam raditi taj posao s Brankom Vitaleom – uvijek je imao sjajnih ideja koje je valjalo realizirati. Vrijeme provedeno u Upravi HID-a pod predsjedavanjem Branka Vitalea shvatila sam kao pripravnički staž. u kojima se odvijao razvoj imunologije u Hrvatskoj, dolazio do suptilnih rješenja koja su vodila do izvornih znanstvenih rezultata, uvijek u ravni ili samo mali korak iza, glavnih svjetskih imunoloških zbivanja. Svoj osobni znanstveni interes mogu obilježiti s tri ključna pojma: mehanizmi imunoreakcija, urođena imunost, imunomodulacija.

Predsjednički mandat (Materijali i metode, Rezultati)

U svibnju 1993. Filip Čulo odstupa s čelnog mjesta Hrvatskog imunološkog društva a kormilo prvi puta u povijesti Društva u cjelosti preuzima ženska ekipa (Mažuran, Rabatić, Gagro). Pristupno izvješće Predsjednice, u maniri tipičnog legalista[7] i tradicionalista, sumira sve aktivnosti društva od utemeljenja do tog trenutka (privitak).

U prvih 6 mjeseci glavnina aktivnosti Malog Vijeća bila je usmjerena na kontakte s krovnim organizacijama (EFIS[8], IUIS[9]). U listopadu 1993. bila sam na godišnjoj skupštini EFIS-a u Leipzigu gdje je raspravljano o članstvu HID-a u EFIS-u. Dobila sam moralnu podršku, ali kao što su kasnije pokazalo, još smo bili daleko od redovnog članstva (Eur J Immunol 1993, 23:3054). Tek u trenutku kada je ICSU [10] uvrstio HID u svoje redovno članstvo, tada su to automatizmom učinili IUIS i EFIS (EFIS Meeting, Freiburg, veljača 1994; obznana na sastanku IUIS-a Barceloni, travanj, 1994). No i prije formalnog priznanja, u listopadu 1993. počela se nazirati dobrobit od djelovanja usmjerenog na članstvo u međunarodnim udrugama: EFIS je bio sponzor i odobrio je novčanu potporu za sastanak Mehanizmi lokalne imunosti koji je za 1994.godinu pripremao Dane Rukavina u Opatiji. Nakon iscrpljujućih ratnih godina pred nama je bilo svijetlo u tunelu: prvi sastanak s međunarodnim učešćem nakon 1990. godine. Darežljivost se pokazala i u domeni znanstvene publicistike: članovi HID-a dobili su beneficiranu pretplatu na časopise Immunology Letters, Current Opinion in Immunology i European Journal of Immunology. Glasilo IUIS-a The Immunologist dolazilo je na adresu Društva besplatno.

Još je jedna važna međunarodna ekstenzija učinjena zahvaljujući naklonosti osvjedočenog prijatelja Hrvatske Georga Wicka (Insbruck): poziv članovima HID-a da ravnopravno sudjeluju na Godišnjem sastanku austrijskog društva za alergologiju i imunologiju (ÖGAI, Graz, studeni, 1993; domaćin Konrad Schauenstein). Zahvaljući Wicku, ponuđene su i četiri stipendije za mlade istraživače u austrijskim laboratorijima, no mi smo nažalost iskoristili samo jednu (Lidija Šmejkal-Jagar). Ta se je aktivnost održala nekoliko godina za redom no članstvo HID-a kao da danas gubi interes za najbliže susjede.

Od onih koji su znatno uložili u internacionalizaciju hrvatske imunologije svakako treba spomenuti i Ivicu Valpotića koji je predstavljao hrvatsku veterinarsku imunologiju kroz članstvo u Veterinary Immunology Committee IUIS-a.

Na izvanrednoj skupštini HID-a u prosincu, 1993. glasovali smo za izmjene u Statutu Društva. Sa žaljenjem moram reći da mi je danas, 5 godina kasnije, posebno žao što se neke od odredbi nikad nisu ostvarile, npr. u djelatnosti Društva je temeljem tog Statuta ubilježeno pravo izdavanja naziva imunolog što je prvi korak do eventualne Komore.

Bila sam kao na krilima vjetra: početak je obećavao.

Iako je cijela 1993. bila puna brzih obrata, a 1994. još bolja, financijski uspješnija, naše je frustracije izazvane ratom i izolacijom uspjeli su potisnuti prvi službeni posjeti HID-u (zapravo Hrvatskoj). Nakon Stefana Tierfeldera čije su intelektualne i emocionalne veze s “ruđerovcima” neraskidive, došao je i čelni čovjek krovne udruge, Klaus Eichmann. Predsjednik EFIS-a došao je u službeni posjet početkom ožujka 1995. i održao je izvanredno predavanje u HAZU-u. Tim je činom nedvojbeno pokazao da je Hrvatska sigurna zemlja na čiji se znanstveni potencijal računa.Iskorak u tom smjeru predstavlja i publikacija Ministarstva znanosti i tehnologijeScientific research in Croatia (1995; urednica Greta Pifat-Mrzljak) u kojoj je djelatnost hrvatskih imunologa dobila adekvatno mjesto zahvaljujući naporima Malog Vijeća HID-a i svih članova.

94-ta je u sažetku bila uspješna i po znanstvenom djelovanju. Članovi Društva u sve većem broju javno prezentiraju svoja istraživanja  te se ponovo okupljamo i družimo kao nekad.

Mechanisms in local immunity (rujan, 1994) drugi imunološki skup pod pokroviteljstvom Radne zajednice Alpe-Jadran, prvi imunološki skup s međunarodnim učešćem u samostalnoj Hrvatskoj, okupio je oko 150 sudionika. Prijavljeno je 139 izlaganja (jedno plenarno predavanje, 42 simpozijska predavanja, 17 odabranih usmenih izlaganja i 79 priopćenja u radnim grupama). Hrvatski su imunolozi održali 3 simpozijska predavanja, 12 odabranih usmenih izlaganja i 49 priopćenja u radnim grupama (ukupno 64 priloga, odnosno 46%). Bili su zastupljeni svi veći imunološki centri: Zagreb s 43 aktivna sudionika, Rijeka s 16, Split 4 i Osijek s jednim izlaganjem).

S austrijskim smo se imunolozima družili drugi put u Beču (studeni, 1994). Na sastanku smo aktivno sudjelovali s 15 izlaganja. Georg Wick je predsjedničku lentu predao Marti Eibl čija je ljubav prema hrvatskim imunolozima neupitna desetljećima.

Na kormilu Periodicum Biologoruma došlo je do promjene: Vlatko je Silobrčić nakon 22 godine predanog rada, predao breme Branku Vitaleu koji je preuzeo vrlo ozbiljnu obvezu da PB ponovo vrati u CC[11]. Ovih dana čujem da je tu obvezu i izvršio i od sveg mu srca čestitam.

Sve je bolje išlo – osjećao se entuzijazam kakvog već nije bilo godinama, te smo odlučili napraviti još jedan iskorak: nakon jako duge stanke, usudili smo se devedeset i pete godine predložiti članstvu da Hrvatsko imunološko društvo ponovo uvede instituciju redovitih godišnjih sastanaka. Zahvaljujući Sabini Rabatić financijska je situacija bila povoljna, a ohrabreni međunarodnom podrškom, pomislili smo da bi bilo dobro dati sastanci budu s međunarodnim učešćem. I tako smo u prvom broju informacija HID-a u 1995. predložili program redovnog godišnjeg sastanka Društva “at a glance” za kraj studenog. U travnju smo uputili pisma pozvanim predavačima i odazvali su se slijedeći: F.Sinigaglia (Milano), N.A. Mitchinson (Berlin), G.Wick (Innsbruck), M.L.Kapsenberg (Amsterdam), K.Havemann (Marburg), U.Kozinowsky (Ulm) i C.R. Stokes (Bristol).

U svibnju je rat u Zagrebu grunuo neočekivano glasno i jasno. Za sva vremena ostatiti će pohranjene riječi Francesca Sinigaglie u pismu kojim je prihvatio poziv ” Thank you for your very kind letter inviting me to the next annual meeting on November 23rd in Zagreb. The day your letter arrived the Italian television announced the dropping of bombs in Zagreb. I was shocked and saddened once again. I have good friends living in Croatia and in the past I have visited your contry several times… I am delighted and honoured by your invitation and if the situation permits I will definitely accept your invitation”

Situacija je to dopustila. Održali smo sjajan sastanak[12]

Zaključak

Aktivnost Hrvatskoga imunološkoga društva duboko zadire u znanstveno biće Hrvatske. Plodna, bogata, međunarodno prepoznatljiva, utjecala je na kvalitetu (i količinu) bazične i primjenjene (klinička imunologija) znanosti te na visokoškolsko obrazovanje (dodiplomsko i poslijediplomsko).Uprava Društva je ta koja mora poticati članove Društva da budu prepoznatljivi po svom intelektualnom doprinosu i  nazočnosti u znanstvenoj populaciji. Zauzvrat, HID nudi mnogo toga. Na prvome mjestu identitet, strukovnu povezanost i prijateljsku podršku a nisu zanemarivi ni izvrsne informativne novine, vrhunska predavanja, sastanci, pa čak i (mala) financijska pomoć.

Predsjedati takovom društvu velika je odgovornost koju treba uzeti s poniznošću prema djelovanju predčasnika. Nadgledanje organizacije u kojoj je predsjedavajući izabran između članova koji su voljni i sposobni nositi se s problemima rada društva a ne čekati prekrštenih ruku, jedinstveno je životno iskustvo. Bilo mi je veliko zadovoljstvo služiti Društvu kroz te dvije i pol godine i želim se zahvaliti Sabini Rabatić i Alenki Gagro s kojima sam usko surađivala u tom periodu. No zahvaljujem se mnogobrojnim drugim članovima  koji su nesebično priskakali u pomoć kada je to bilo potrebno. Pravilo po kojem potpredsjednik preuzima u slijedećem mandatu predsjedničko mjesto omogućuje kontinuitet i dobru obavještenost u radu. Stoga sam sa zadovoljstvom predala dužnost mojoj potpredsjednici, a sadašnjoj predsjednici Društva Sabini Rabatić. Znala sam naime da će Društvo ostati na istom kursu i da će dobro služiti svojim članovima. I bilo je tako.


[1] parafraza naslova knjige Shela Silversteina Drvo ima srce (Ilyricum, 1992), u engleskom izvorniku The giving tree. Ovom ju prilikom toplo preporučam.

[2] Zavod za fiziologiju Prirodoslovno matematičkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu

[3] Odsjek za transplantacijsku imunologiju Imunološkog zavoda u Zagrebu

[4] Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Institut”R.Bošković”, Prirodoslovno-matematički fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Imunološki zavod i Medicinski fakultet Sveučilišta u Rijeci

[5] Ivan Roitt: Essential immunology, prijevod D.Dekarisa i V.Silobrčića

[6] prva je objavljena 1977. godine od autora Vlaste i Šime Vlahovića (Osnove medicinske imunologije, Otokar Keršovani, Rijeka)

[7] legalitas regnorum fundamentum

[8] European Federation of Immunological Societies

[9] International Union of Immunological Societies

[10] International Confederation of Scientific Societies

[11] Period Biol je u razdoblju od 1972 do 1992 indeksiran u CC

[12] Period  Biol 97 (supp 1), 1995.

  … i posljednja desetina puta kojim je prošlo Hrvatsko imunološko društvo(od 1995. do 1998.)  Vrh

Sabina Rabatić Rabatic.jpg
Upokušaju da prigodom tako velikog jubileja kojeg danas zajednički proslavljamo ostavimo pisani trag generacijama koje slijede, zapala me predivna dužnost i čast da napišem ono s čim smo se u Društvu bavili u posljednje tri godine, dakle točno posljednju desetinu puta kojim je prošlo naše Društvo.
Pomisliti će svi, to je i najlakša dionica. Sjećanja su još sviježa, a dogadjaja je bilo mnogo. Ipak, kao izrazitom emotivcu, nije mi bilo lako sažeti misli samo o dijelu posla u Društvu u kojem radim i djelujem svoj cijeli radni vijek, točnije punih 25 godina. Još se jasno sijećam atmosfere na prvoj redovitoj skupštini HID-a
( u prosincu 1976. godine) u predavaonici III. krila IRB-a kada sam birana , ali tek za izvanrednog člana Društva. Kao što znate, od samog početka djelovanja HID je imao stroge kriterije za prijem redovitih članova. Oni su to mogli postati tek nakon obranjenog magistarskog rada iz imunologije. Dakle, od tog trenutka, pa do danas, mislim da su bili vrlo rijetki i uvijek isključivo opravdani razlozi, zbog kojih sam izostala s neke od brojnih aktivnosti Društva. Jedno od mojih prvih zaduženja u Društvu bilo je organiziranje čuvenih sastanaka srijedom, u tada moderno uredjenoj učinonici, u podrumu Imunološkog zavoda. Oni stariji sjetiti će se visećih TV monitora, koje je dao postaviti prof. Ikić u toj učionici, kako bi studenti u okviru praktične nastave iz imunologije, mogli pratiti npr. sekcije laboratorijskih životinja. U tom prostroru vodile su se one poznate i predivne rasprave, koje su u na neki način odredile moj znanstven interes i razvile tako potrebnu znanstvenu kritičnost.Vrlo brzo opažena je i moja sklonost prikupljanju novca, pa mi je u mandatu koji je vodio prof. Branko Vitale, povjerena časna dužnost blagajnice Društva. Na mjestu blagajnice i podpredsjednike društva bila sam i od 1992-95, a u studenom 1995. preuzela sam odgovornu funkciju predsjednice Društva.
U tom je trenutku Društvo, nakon teške borbe za svoju ponovnu medjunarodnu prepoznatljivost, stvarno bilo u svojoj uzlaznoj putanji. Kriteriji i zadaci koje smo si postavili bili su zahtjevni. Mnoge smo akcije započeli i valjalo ih je pokušati nastaviti i razvijati. Ovom ću Vas prilikom kronološki prisjetiti na neke značajnije aktivnosti koje smo ostvarili u navedenom razdoblju.

1996.

U 1996. godini organizirali smo drugi godišnji sastanak Društva s medjunarodnim učešćem: “1996 ANNUAL MEETING OF THE CROATIAN IMMUNOLOGICAL SOCIETY”, ovoga puta u Opatij i, u rujnu 1996. Tri pozvana predavača iz inozemstva i 14 odabranih predavača iz Hrvatske iznijelo je svoje radove pred ukupno 150 učesnika. Sažeci radova ovoga, kao i svih održanih godišnjih sastanaka HID-a, objavljeni su u našem glasilu, časopisu Periodicum Biologorum.

Bio je to dobar uvod u drugi medjunarodni sastanak: Third International Meeting “MECHANISMS IN LOCAL IMMUNITY”, Opatija, 25-28.09.1996., koji se svake druge godine održava u Opatiji i za kojeg možemo reći da je postao tradicionalan. U isto je vrijeme održan Joint meeting ”THIRD MEETING OF ALPS-ADRIA SOCIETY FOR IMMUNOLOGY OF REPRODUCTION “.

Od drugih medjunarodnih aktivnosti izdvojila bi odlazak naših članova na godišnji sastanak Austrijskog Društva za Alergologiju i Imunologiju(OGAI) u Beč, za koji su organizatori dodijelili tri stipendije članovima našeg društva. Bila je to ujedno i proslava 25. godišnjice rada austrijskog Društva, a suradnja s Hrvatskim imunološkim društvom bila je naglašena u mnogim prigodnim govorima.

Društvo je organiziralo izbor i nominaciju članova za stipendije koje su dodijelili International Union Against Caccer (UICC) u suradnji s Fondazione Callerio Trieste za “18th UICC Tumour Biology Training Course “ u Trstu i Rijeci 20-26.06.1996. Ukupno sedam naših članova dobilo je stipendije za taj tečaj.
Te godine Veliko vijeće HIDa donijelo je odluku o izboru i proglašenju prvog počasnog člana Društva. Bio je to prof. C.A. Janeway Jr.,Yale University, New Haven, USA., kojii je na naš poziv boravio u Zagrebu i održao predavanje 10.10.1996 i tom prilikom mu je dodjeljena plaketa.
Svojim predavanjima počastili su nas još: prof. Luka Milas, Houston, prof. J. Stein Streilein, Miami, prof. W. Streilein, Boston i prof. A.M. Shamsuddin, Baltimore.

Od medjunarodne aktivnosti Društva treba još spomenuti da je HID uputio zahtjev Evropskoj federaciji imunoloških društava (EFIS) za organizaciju JOHN HUMPHREY SCHOOL u Hrvatskoj. Zahtjev je prihvaćen na sjednici uprave EFIS-a u Parizu 12. studenoga 1996. Održvanje međunarodne imunološke škole pod naslovom“ EFFECTOR FUNCTIONS OF IMMUNE CELLS” odobreno je za 1998 godinu u Dubrovniku.

Aktivnost u zemlji bila je orjentirana na organiziranje redovitih mjesečnih predavanja (ukupno 12), animaciju potencijalnih novih članova društva (ukupno 6) izdavanje informacija (tri broja) i sl.

1997.

U sve težim materijalnim prilikama u znanosti uspjeli smo u namjeri i održali smo kontinuitet u organiziranju i godišnjih sastanaka Društva. Vjerujem da se svi sjećate sastanka u starogradskoj vijećnici na gornjem gradu “1997 ANUAL MEETING OF THE CROATIAN IMMUNOLOGICAL SOCIETY”, u Zagrebu, 6 i 7. sudenoga 1997. Tom su prilkom s nama bili vrlo dragi gosti izmedju kojigh i predsjednik EFIS-a prof. Israel Pecht. Imali smo zaista eminentne predavače s odličnim temama, a i aktivnost naših članova bila je zamjetna.

1997. godine održan je najveći europski skup imunologa, 13. Evropski imunološki kongres u Amsterdamu. Organizirali smo odlazak na taj kongres. Sa žaljenjem moramo konstatirati da je samo 10 naših članova bilo u mogućnosti otići na taj skup.
Te godine osnovana je komisije EFIS-a za europsku kliničku imunologiju u koju sam izabrana kao predstavnik Hrvatske. Komisija se sastala u Dusseldorfu s ciljem izrade teksta o stanju struke- imunologija u Evropi, izrade prijedloga za edukaciju i specijalizaciju iz imunologije. Tekst je završen i biti će uskoro štampan u časopisu Immunology Today. Ovaj problem svakako zavredjuje širu raspravu svih članova našeg Društva i namće potrebu da se organizira poseban sastanak o toj temi.

Osim u EFIS-u društvo je aktivan član još jedne međunarodne stručne organizacije- ECLM (eurospog udruženja za laboratorisjku medicinu). U tijeku 1997. sudjelovali smo na sastanku koji su organizirali u Dusseldorfu kao i na izbornoj skupštini tog društva.
Od aktivnosti u zemlji u 1997. valja izdvojiti akciju obilježavanja proslave godišnjice HPD-a posvečene našem velikom prirodoslovcu i osnivaču HPD-a Spridionu Brusini. Tom prilikom na inicijativu našeg Društva počasno predavanje održao je e prof. Thomas J. Gill. Tom prilikom uručena mu je plaketa počasnog člana našeg društva i medalja s likom Spiridiona Brusine.

Pokrenuli smo akciju za dodjelu godišnje nagrade Društva mladim članovima za najbolji znanstveni rad iz imunologije. U 1997. godin tu nagradu dobila je mr. Mirjana Kljajić-Turkalj. Drštvo je bilo predlagač za državnu nagradu za ananost. Nakon provedenog izbora, izradili smo prijedlog za prof. P. Lučina. S veseljem možemo konstatirati da su za 1997. godinu Državnim nagradama za znanost nagradjena čak tri naša člana (Pero Lučin, Krešimir Pavelić i Alemka Markotić).
Veseli nas i činjenica da kontinuirano podmađujemo. U 1997. primili smo još 6 novih članova.

1998.

Naša slavljenička godina, obilovala je aktivnostima. Prvo nam se dogodio, najveći do sada, Fourth International Meeting “MECHANISMS IN LOCAL IMMUNITY” u Opatiji. Preko 200 aktivnih učesnika s 130 izlaganja dokaz su da tim, vodjen prof. Rukavinom, ulaže ogtroman trud u organizaciju tog sastanka, koji danas na poseban način obilježava i rad našeg Društva.

Ono po čemu bi trebala ostati zapamćena naša 30. godina rada, svakako je i prva medjunarodna škola JOHN HUMPHREY COURSE održana u Hrvatskoj. Bilo je to kao što vjerojatno znate, od 11-14.listopada,1998. godine u Dubrovniku. U organizaciji HID-a , uz potporu EFIS-a, u Dubrovniku se okupilo oko osamdeset sudionika iz Hrvatske, Slovenije, Italije, Njemačke i SAD-a. Značajan doprinos uspjehu te škole dali su izuzetni predavači, ukupno njih 13, koji su puna četiri radna dana stvorili takvu znanstvenu atmosferu i razinu sastanka, na kojoj bi mogli pozavidjeti mnogi medjunarodni skupovi. Osobno, smatram organizaciju tog skupa, najvećim uspjehom ove uprave Društva i zbog toga mi je posebno žao što je trelativno mali broj ljudi iskoristio tu prliku da se osobno u to uvjeri.

I konačno, organizirali smo četvrti godišnji sastanak HID-a, posvećen našem velikom jubileju. Tom prilikom započeli smo sa sredjivanjem podataka o radu našeg društva. Reziltat tog sredjivanja je pred vama. To je zbornik posvećen 30toj. godišnjici Hrvatskog imunološkog društva. Svjesni smo da je to tek rezultat naših prvih pokušaja sredjivanja podataka. Naveli smo potencijalna poglavlja, započeli sredjivanje popisa svih članova, probali pronaći njihove stvarne adrese. Sakupili smo fotografije i kratke životopise naših prerano preminulih članova. Po prvi puta sakupili smo bibliografiju naših članova iz područja imunologije. Popisali knjige i dijelove knjiga koje ili u kojima su pisali naši članovi. Popis nagrada i priznanja koja su naši članovi dobili u tom razdoblju kao i sastanke koje je Društvo organiziralo. Svjesni smo da neke stvari nisu potpune, te da vjerojatne mnoge još nedostaju. Čini nam se potrebnim popisati i/ili priložiti sve pisane tekstove o Društvu. Prilog o našem glasilu Periodicum Biologorum, zahtijeva još analiza i podataka npr. o zastupljenosti imunoloških radova, nijihovoj citiranosti i sl. Na kraju bi svakako biilo potrebno iz svih dobivenih podataka, napraviti analizu i napisati sažeti prikaz našeg rada u tom razdoblju. Tako upotpunjeno izdanje željeli bi izdati na engleskom jeziku. Time bi nadam se dali dobar prilog našoj znanstvenoj zajednici, u kojoj smo dugo godina bili predani i primjerni djelatnici.

I što reći na kraju. U ovom sam Društvu radila s velikim veseljem i uvijek sam zaduženja u Društvu smatrala nedjeljivima od zaduženja u svakodnevnom poslu. Za mene je to bila i je, moja struka, moj poziv, moj odabir. Često sam puta znala reći da je bila privilegija raditi i poznavati neke ljude s kojima sam imala čast raditi. Svi ti ljudi uvaženi su članovi našeg Društva. Prema tome ponosna sam i sretna što sam i sama dala mali prilog da Hrvatsko imunološko društvo djeluje na dobrobit svih nas. Pred ovim vodstvom je još samo jedna kalendarska godina. Truditi ćemo se da ostvarimo još mnogo dobrih zamisli ali i da ostavimo što više zaduženja onima koji dolaze.

Trideset godina razvoja imunologije u Rijeci  Vrh

Daniel Rukavina Rukavina.jpg

Povijesni osvrt

Osnivanjem Medicinskog fakulteta u Rijeci (1955. godine) stvoreni su uvjeti za razvoj temeljnih medicinskih znanosti i za znanstveno i visokostručno oplemenjivanje cjelokupnog medicinskog rada u Rijeci. Međutim, začeci imunologije u Rijeci datiraju od 1964. godine, kada je na godinu dana za vršitelja dužnosti predstojnika Zavoda za fiziologiju izabran prof. dr. Nikša Allegretti. Na Zavodu su tada već bila dva suradnika, Daniel Rukavina (od veljače 1962. godine) i Predrag Eberhardt (od rujna 1963.). U rujnu 1965. godine zalaganjem profesora Alegrettija na Zavod za fiziologiju dolazi za predstojnika dr. Šime Vlahović. Šime Vlahović je temeljno znanstveno obrazovanje stekao na Institutu “Ruđer Bošković”, a zatim gotovo 3 godine boravio u SAD. Radio je u Cooperstownu (1963.-1965.) i u Bostonu (1965.) na problemima transplantacije koštane srži u ozračene odrasle primatelje (miševi i psi) izložene letalnim i subletalnim dozama zračenja, te na izboru najpogodnijeg davatelja transplantata. Kasnije se pokazalo da su ovaj istraživački interes i edukacija bile od izuzetnog značenja za razvoj imunologije i kliničke transplantacije u Rijeci. U to doba na Medicinskom fakultetu u Rijeci i Kliničkoj Bolnici Rijeka radilo je nekoliko grupa izvrsnih kirurga, od kojih je grupa prof. dr. Vinka Frančiškovića bila izuzetno zainteresirana za nove pristupe u liječenju bespovratno izgubljenih funkcija bubrega (kronična dijaliza i transplantacija). Dolaskom dr. Šime Vlahovića za predstojnika, istraživački interes se na Zavodu usmjerava u nekoliko područja: 1) Istraživanje uvjeta za produženje života tkivnih transplantata (projekt financiran od Republičkog i Saveznog fonda za znanstveni rad); 2) imunologija odnosa majka/fetus,  i 3) uloga limfatičkog sustava u kontroli brzog rasta normalnih tkiva (kompenzacijski rast nakon unilateralne nefrektomije i parcijalne hepatektomije). Na Zavod se uskoro zapošljava i dr. Biserka Radošević-Stašić koja se aktivno uključuje u tu problematiku, a nakon nekog vremena stvara i vlastitu istraživačku grupu, kojoj se kasnije priključuje dr. Mira Ćuk.

Razvoj temeljnih imunoloških istraživanja nije mogao proći nezapaženo, pa se i u kliničara javlja interes za suradnjom. Uskoro se stvara i jezgra transplantacijske grupe sastavljene od kliničara na čelu s profesorom Vinkom Frančiškovićem i znanstvenika s temeljnih zavoda na čelu s profesorom Šimom Vlahovićem (Daniel Rukavina, Vlasta Linić-Vlahović, Predrag Eberhardt, Biserka Radošević-Stašić). Održavaju se redovni sastanci (ukupno ih je održano 27) na kojima se raspravlja o suvremenim aspektima imunologije i transplantacije i kliničkim iskustvima. Mladi kliničari odlaze na usavršavanje u druge centre (Petar Orlić, Ksenija Vujaklija). Sve je to rezultiralo kvalitetnim pripremama za prvu uspješnu transplantaciju bubrega ne samo u Hrvatskoj, već i u bivšoj državi, pa i na jugu Europe. Bio je to izuzetan poticaj za razvoj kliničke medicine u Rijeci, kao i za razvoj imunoloških istraživanja. Stoga ovu fazu razvoja smatram izuzetno značajnom. Iako se ne radi o vrhunskim znanstvenim rezultatima ipak je stvorena klima entuzijazma i opće podrške razvoju imunologije u Rijeci. Transplantacija bubrega je postala rutinskom metodom u liječenju bolesnika na dijalizi i do sada je obavljeno preko 650 transplantacija, a Rijeka je ostala vodeći transplantacijski centar u presađivanju bubrega. Nažalost, razvoj kliničke transplanacije nije išao onim tempom kakvim se je mogao razvijati, tako da je transplantacija pankreasa izvršena tek 1994. godine, a program transplantacije jetre i srca se tek sada aktualizira.

Nakon prerane smrti profesora Šime Vlahovića (09. ožujka 1977. godine, u 45. godini života) predstojnikom Zavoda postaje profesor Daniel Rukavina. Te godine Zavod doživljava prvu veću građevinsku rekonstrukciju i suvremeno se opremaju 3 laboratorija za istraživanja u području celularne imunologije. Tako se od 1977. godine u Rijeci određuju limfocitne subpopulacije tehnikama stvaranja rozeta s ksenogeničkim eritrocitima, imunoglobulini u serumu i sekretima imunokemijskim metodama i ispituje funkcijska reaktivnost limfocita na panel poliklonskih mitogena, specifične antigene i aloantigene. Određivanje aloreaktivnosti u testu pomiješanih limfocita u kulturi (MLR) bilo je od naročitog interesa i radi primjene u kliničkoj transplantaciji.

U 1979. godini Zavod za fiziologiju i imunologiju postaje nastavnom bazom i za predmet Patološka fiziologija, a vođenje ovog predmeta preuzima profesorica Biserka Radošević-Stašić. Sve to omogućuje da se u razdoblju 1978.-1980. na Zavod primi veća grupa mladih suradnika koji su se tijekom studija istakli kao najbolji studenti, a na Zavodu su radili kao demonstratori i sudjelovali u istraživačkom radu. Stvara se klima izuzetnog entuzijazma i želje za novim prodorima. U toj grupi ističem Miljenka Dorića, Stipana Jonjića, Miru Morovića i Miljenka Kapovića. Osmišljenim izborom suradnika i istraživačkih problematika i usavršavanjem suradnika u vrhunskim europskim laboratorijima, stvorili smo klimu za daljnje jačanje imunologije u Rijeci. Tako Miljenko Dorić u više navrata dulje boravi u Parizu, Stipan Jonjić u Tubingenu i Ulmu, a Miljenko Kapović u Parizu.

U 1986. godini izvršena je velika rekonstrukcija Zavoda za fiziologiju i imunologiju i vrlo suvremeno uređeni i opremljeni istraživački laboratoriji, prostori za eksperimentalne životinje, te prostori za nastavu. Te godine počinje i rad na najsuvremenijim imunološkim tehnikama uključujući i tehniku stvaranja hibridoma i dobivanje i funkcionalno karakteriziranje monoklonskih protutijela, a stvaraju se i uvjeti za uvođenje suvremenih tehnika molekulske biologije, koje se razvijaju sljedećih godina. U razdoblju od 1977. do 1998. godine na Zavodu je radilo više desetaka mladih suradnika, koji su na Zavodu boravili od jedne do osam godina, a nakon stjecanja akademskih zvanja i temeljne znanstvene izobrazbe prešli su na mnoge klinike Medicinskog fakulteta u Rijeci, a samo manji broj u inozemstvo. U sljedećem razdoblju očekujem da ovaj val da svoj puni doprinos.

Vivarij

Kao najveća prepreka daljnjem razvoju ne samo imunoloških istaživanja, već i biomedicinskih istraživanja, u Rijeci, bio je nedostatak odgovarajućeg prostora za uzgoj laboratorijskih glodavaca. Stoga je valjalo pristupiti izgradnji posebne zgrade vivarija u krugu Fakulteta. Na ostvarenju te ideje i koncepta suvremenog vivarija radio sam u razdoblju 1987.-1991. godine uz potporu Uprave fakulteta. Sredstva za tu investiciju dijelom je osiguralo Ministarstvo znanosti, a ostatak Fakultet. Zalaganjem mojeg suradnika, a sada predstojnika Zavoda za histologiju, dr. Stipana Jonjića, koji je od otvaranja preuzeo vođenje Vivarija, rad u Vivariju je najsuvremenije ustrojen, pa se danas u njemu održavaju genetički čisti sojevi miševa i štakora, sojevi s imunološkim nedostatnostima, genskim defektima i transgenički sojevi miševa, po čemu ovaj Vivarij ide u sam vrh u Hrvatskoj i predstavlja značajan oslonac za dugoročni razvoj temeljnih biomedicinskih istraživanja u Rijeci i u Hrvatskoj.

Nastava iz imunologije na Medicinskom fakultetu u Rijeci

Zalaganjem profesora Šime Vlahovića sadržaji iz suvremene imunologije su se postupno uključivali u nastavu iz Fiziologije, a od 1976. po prvi put je definiran i katalog znanja koji treba znati svaki student. U toj nastavi sudjeluje i dr. Vlasta Linić-Vlahović, koja je zajedno s profesorom Vlahovićem autor našeg prvog udžbenika iz imunologije (“Osnove medicinske imunologije”, Otokar Keršovani, Rijeka 1977.) Od 1979. godine imunologija postaje sastavnim dijelom predmeta Fiziologija (Fiziologija i imunologija), a iste godine Zavod za fiziologiju je preimenovan u Zavod za fiziologiju i imunologiju, a u njegovu okviru djeluje Katedra za fiziologiju, imunologiju i patološku fiziologiju.

Školske godine 1992./1993. Imunologija se odvaja kao zaseban kolegij i polaže odvojeno od Fiziologije. Cjelovit dvogodišnji znanstveni poslijediplomski studij iz Kliničke imunologije utemeljen je na Medicinskom fakultetu u Rijeci 1984. godine (voditelj profesor Daniel Rukavina) i svake druge godine upisuje novu generaciju studenata. Osnivanjem poslijediplomskog studija, na kojem pored riječkih imunologa predaju i kolege iz Zagreba, ali i veći broj nastavnika iz inozemstva, logički je zaokružen cjelokupan rad na stvaranju široke kadrovske baze koja će u skoroj budućnosti još više učvrstiti ugled riječke imunologije.

Širenje suradnje na druge Zavode, Klinike i inozemne institucije

Ovakav razvoj istraživačkog potencijala na Zavodu za fiziologiju i imunologiju bio je izuzetno poticajan za unapređenje opće istraživačke klime na Medicinskom fakultetu u Rijeci i stvaranje istraživačkih jezgara i na drugim zavodima i klinikama. Medicinski fakultet u Rijeci riješio je brojne kadrovske probleme izborom suradnika  koji su na Zavodu za fiziologiju i imunologiju stekli temeljno znanstveno obrazovanje. Tako je 1987. dr. Miljenko Dorić preuzeo Zavod za mikrobiologiju, 1991. dr. Miljenko Kapović Zavod za biologiju, 1995. dr. Stipan Jonjić Zavod za histologiju i embriologiju, a dr. Miro Morović Kliniku za infektivne bolesti. Imunološka istraživanja sada se razvijaju na tim temeljnim zavodima, kao i na Zavodu za patologiju, na kojem je dr. Nives Jonjić 1993. izabrana za predstojnicu. Značajan broj kliničara koji su na Zavodu stekli temeljno znanstveno obrazovanje i postigli akademska zvanja (magistar i doktor znanosti) danas su predstojnici klinika ili šefovi odjela na klinikama.

Suradnja s brojnim institucijama i istaknutim istraživačima u inozemstvu je vrlo opsežna i dala je značajne rezultate, što se očitovalo u usavršavanju mladih znanstvenika u tim institucijama, brojnim publikacijama u poznatim svjetskim časopisima i obilnom pomoći u materijalu i opremi. Tako je uspostavljena suradnja s laboratorijima u Parizu (G.A. Voisin i G. Chaouat), Chicagu (A. E. Beer i K. Beaman) Pittsburghu (T. J. Gill III), Miamiju (E.R. Podack), Ulmu i Tubingenu (U. Koszinowski, T. Mertens, J. Thiele, M.J. Reddehase), Borstel-Lübecku (H.D. Flad), Beču (H. Lassmann), Stockholmu (S. Efendić), Pećuhu (J. Szekeres-Bartho) itd.

Organizacija imunoloških skupova

U organizaciji riječkih imunologa održani su brojni domaći i međunarodni skupovi koji su doprinjeli afirmaciji riječke i hrvatske imunologije, a u naš kraj doveli stotine vrhunskih svjetskih znanstvenika. Ti skupovi omogućili su i olakšali uspostavljanje bliskih osobnih kontakata i suradnje, te olakšali pronalaženje stipendija i potpora za usavršavanje mladih znanstvenika u inozemstvu. Znanstvenu razinu skupova “Mechanisms in Local Immunity” potvrđuje i podatak da su radovi pozvanih predavača i izabrani radovi sudionika objavljeni kao posebni brojevi znanstvenih časopisa Regional Immunology (dvobroj 3/4, 1994), American Journal of Reproductive Immunology (dva broja) i Periodicum Biologorum (četiri broja). Radovi objavljeni u Periodicumu Biologorumu su i naš skroman doprinos ponovnom uvrštenju ovog časopisa u Currnet Contents, o čemu svjedoči i pismo gospođe M. E. McVeigh (urednica u Institute for Scientific information, za područje Life Sciences). Navodimo dio pisma koje je gđa McVeigh 27. svibnja 1997. uputila glavnom uredniku profesoru Branku Vitaleu: “In particular, I want to compliment you on the December 1996 issue on regional immunity. Although, ISI® generally discourages the publication of meeting proceedings in lieu of regular, primary research issues of a journal, I must note that the exciting topic of the issue, combined with the impressive international diversity of the authors/meeting participants mark an important development in Periodicum Biologorum.” Citirani dio pisma se odnosi na radove s opatijskog skupa održanog 1996. godine.

Navodimo skupove i organizatore:

1.      Osmi kongres Jugoslavenskog fiziološkog društva, Opatija 24. – 28. rujna 1973. godine, (simpozij iz imunologije). Organizator: Šime Vlahović

2.      Prvi Kongres imunologa Jugoslavije, Opatija, listopad 21.-25, 1985. Organizator: Daniel Rukavina

3.      Godišnji skup njemačke Lige za razvoj molekularne biologije i biotehnologije (MoBBel), Krk, 1987. Organizator Stipan Jonjić.

4.      Prvi skup imunologa i alergologa Radne zajednice Alpe Adria (Alps-Adria Immunology and Allergology Meeting), Opatija, listopad 14.-17. 1990. Organizatori: Daniel Rukavina i Dragan Dekaris

5.      Međunarodni skup “Mechanisms in Local Immunity” (2nd Alps-Adria Immunology and Allergology Meeting), Opatija, rujan 26.-28. 1994. Organizator Daniel Rukavina.

6.      “18th Tumour Biology Training Course” kojeg su organizirali International Union Against Cancer (UICC, Geneva), Fondazione Callerio (Trieste) i Zavod za fiziologiju i imunologiju Medicinskog fakulteta, Sveučilišta u Rijeci. Organizatori: Enrico Mihich (Buffalo, USA), Dr. R. Brentani (Sao Paolo, Brasil), D. Rukavina (Rijeka, Croatia) i G. Sava (Trieste, Italy), Trieste-Rijeka, 20.-26. lipanj 1996.

7.      Third International Meeting “Mechanisms in Local Immunity” Opatija, rujan 26.-28. 1996. Organizator Daniel Rukavina.

8.      Third Meeting of Alps-Adria Society for Immunology of Reproduction, Opatija, rujan 26.-28. 1996. Organizator: Daniel Rukavina

9.      Fourth International Meeting “Mechanisms in Local Immunity”, Opatija, rujan 16.-19. 1998. Organizator Daniel Rukavina.

10.  Fourth Meeting of Alps-Adria Society for Immunology of Reproduction, Opatija, rujan 16.-19. 1998. Organizator Daniel Rukavina.

11.  Međunarodna radionica o patogenezi zaraznih bolesti, koja se održava u Crikvenici od 1994. godine, a organizira je Miljenko Dorić.

Objavljeni radovi i nagrade

Članovi Hrvatskog imunološkog društva iz Rijeke u proteklom su 30-godišnjem razdoblju objavili preko 300 znanstvenih radova, dobrim dijelom i u najpoznatijim svjetskim časopisima. Time su značajno doprinjeli znanstvenom razvoju Medicinskog fakulteta u Rijeci i razvoju riječke zdravstvene službe, a danas čine jedan od temelja međunarodne prepoznatljivosti riječkog Medicinskog fakulteta. Na domaćim i međunarodnim skupovima iznijeli su oko 500 saopćenja, koji su tiskani u obliku sažetaka.

Članovi Hrvatskog imunološkog društva iz Rijeke za svoj rad dobili su i brojne znanstvene nagrade i priznanja.

Državna nagrada Republike Hrvatske:

1972. Šime Vlahović,

1985. Daniel Rukavina,

1993. Stipan Jonjić,

1997. Pero Lučin

Nagrada Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti:

1995. Pero Lučin

1997. Daniel Rukavina

Nagrada grada Rijeke:

1971. Zavod za fiziologiju i imunologiju – Zlatnu plaketu grada Rijeke

1971. Šime Vlahović

1971. Vinko Frančišković

1987.  Daniel Rukavina

1991.  Stipan Jonjić

1972. i 1994. Ksenija Vujaklija-Stipanović

1994. Petar Orlić

Pogled u budućnost

U ovom kratkom osvrtu dao sam osobni pogled na plodan razvoj imunologije u Rijeci u protekla tri desetljeća, koliko formalno postoji Hrvatsko imunološko društvo, i naznačio najvažnije događaje i okvir u kojem su se ta zbivanja odvijala. U općem osvrtu na rezultate našeg rada u protekla tri desetljeća najviše me raduje činjenica da danas u Rijeci djeluje nekoliko grupa vrsnih mladih imunologa koji rade na razini dobrih svjetskih grupa. Uvjeren sam da će oni u narednom razdoblju i na temeljima koje su izgradili utemeljitelji Hrvatskog imunološkog društva, uspješno nastaviti razvijati riječku imunologiju, kao prepoznatljiv dio hrvatske i svjetske znanosti.

Hrvatsko imunološko društvo © 2014